Londonski ugovor o miru, mirovni ugovor zaključen 30. V. 1913. u Londonu između članica Balkanskoga saveza (Bugarske, Crne Gore, Grčke i Srbije) i Osmanskoga Carstva. Ugovorom se Osmansko Carstvo obvezalo prepustiti pobjednicima sve svoje balkanske posjede na zapadu od crte Enos–Midija, tako da je na europskom tlu ostao samo Istanbul s okolicom. Područje Makedonije između Šar-planine, rijeke Strume, Ohridskoga jezera i Soluna podijelilo bi se između saveznika, na temelju međusobnih dogovora Srbije, Grčke i Bugarske, a Srbija i Crna Gora izravno bi dobile krajeve sjeverozapadno od toga područja (u Makedoniji, na Kosovu, u Metohiji i Sandžaku), Grčka južno područje (jugozapadna Makedonija, Epir i Tesalija), a Bugarska Makedoniju do Strume i Rodopa, dio Tracije do pogranične linije kraj Istanbula. Otok Kreta, do tada autonoman u sastavu Osmanskoga Carstva, ustupio bi se Grčkoj, koja bi također dobila i egejske otoke, s tim da bi se konačna odluka o pojedinim otocima prepustila velikim silama, koje istodobno zasjedaju u Londonu na Konferenciji veleposlanika (Austro-Ugarska Monarhija, Italija, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Njemačka). Velike sile preuzele su zadaću da formiraju neovisnu Albaniju i da izvrše njezino razgraničenje sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom. Po ugovoru saveznici ne bi dobili nikakve ratne odštete; naprotiv, na njih bi otpao, sukladno teritorijalnom povećanju, razmjeran dio osmanskog vanjskog duga, što bi konačno utvrdila Međunarodna komisija u Parizu.
