Lynch [linč], David (Keith), američki filmski i televizijski redatelj i scenarist (Missoula, Montana, 20. I. 1946 – Los Angeles, 16. I. 2025). Najistaknutiji suvremeni nasljedovatelj poetike nadrealizma u igranom filmu, poznat je po snolikim, fantazmagoričnim ostvarenjima o naličju svakidašnjice, među kojima su osobit odjek imali televizijska serija Twin Peaks te filmovi Plavi baršun i Mulholland Drive.
Obrazovanje i rani filmski opus
Sin šumarstvenika, studirao je slikarstvo 1964–65. u Bostonu (School of the Museum of Fine Arts) i 1965–67. u Philadelphiji (Pennsylvania Academy of the Fine Arts), gdje je realizirao prve animirano-eksperimentalne filmove. Pošto 1970. realizira nagrađivani eksperimentalni film Baka (The Grandmother), u Los Angelesu 1970–72. studira u filmskoj školi Američkoga filmskoga instituta (American Film Institute Center for Advanced Film Studies, danas AFI Conservatory), gdje ostvaruje dugometražni eksperimentalno-igrani film Glava gumice (Eraserhead, 1977., i montažer, oblikovatelj zvuka te scenograf), fantazmagoriju o duševnim nedaćama kafkijanskoga protagonista koja je stekla kultni status, najavivši njegov interes za morbidne teme i oniričke strukture te oslanjanje o tradicije filmskoga nadrealizma i ekspresionizma, napose Jeana Cocteaua, Mayu Deren i Federica Fellinija. Naklonost šire publike stekao je pripovjedno konvencionalnijom biografskom dramom Čovjek-slon (The Elephant Man, 1980), o životu Josepha Merricka, tjelesno deformirana viktorijanskog umjetnika, no komercijalni podbačaj znanstvenofantastičnoga spektakla Dina, pješčani planet (Dune, 1984), adaptacije romana Franka Herberta, okončao je Lyncheve pokušaje da svoje poetičke i stilističke specifičnosti uklopi u produkcijske okvire komercijalne američke kinematografije.
Dekonstrukcija američkog sna i televizijski opus
Nadrealističkom prosedeu Lynch se izraženije vratio u iznimno prihvaćenom filmu Plavi baršun (Blue Velvet, 1986), žanrovski inovativnoj mješavini melodrame i film noira u kojoj mračan, seksualno devijantan polusvijet kriminala uspjelo supostavlja kiču naoko nevina američkog predgrađa, dekonstruirajući mit o »američkom snu«. Motiv podvojenosti američkoga društva – njegova idilična malograđanskog lica i često groteskna, izopačena naličja – razvija u svojem središnjem djelu Twin Peaks, u koautorstvu s Markom Frostom. Pripovijest o uzrocima i posljedicama umorstva gimnazijalke Laure Palmer, obuhvatila je tri ostvarenja: TV seriju Twin Peaks (1990–91; redatelj šest epizoda), koja je složenom serijalnom naracijom, korištenjem zvuka i glazbe (naslovna tema Angela Badalamentija) te žanrovskim spojem kriminalističke (detektivske) fikcije, soap opere, serije za mlade, filma strave i umjetničke avangarde imala globalni medijski odjek i znatno utjecala na kasniji razvoj igranih TV serija, zatim filma Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, 1992), u kojem se pripovijedanje izlaže logikom sna, te izrazito modernističke TV serije Twin Peaks: Povratak (Twin Peaks: The Return, 2017), kojom je, šireći fikcijsku mitologiju izvorne serije uz istodobnu dekonstrukciju »mita« o Twin Peaksu, kao i njegova junaka, ponovno pomaknuo granice audiovizualne naracije, prema izrazitoj denarativizaciji. Slabije su mu bile primljene koautorske TV serije U eteru (On the Air, 1992) i Hotelska soba (Hotel Room, 1993).
Losangeleska trilogija i ostali radovi
Na prijelazu XX. i XXI. st. ostvario je – uz potporu europskih producenata – središnji dio svojega filmskog opusa, trilogiju oniričkih psiholoških trilera oslonjenih o utjecaje Alfreda Hitchcocka i Billyja Wildera te naslijeđe film noira. Smješteni u Los Angeles, grad hollywoodske »tvornice snova«, ali i noćnih mora izazvanih zahtjevima industrije zabave, Izgubljena cesta (Lost Highway, 1997) i Mulholland Drive (2001., nagrada za režiju u Cannesu) sraz fantazije i zbilje psihički pomućenih protagonista uprizoruju domišljatom suigrom dvaju različitih svjetova, dočim se u pripovjedno kompleksnom Unutarnjem carstvu (Inland Empire, 2006., posebna nagrada u Veneciji), koje je samostalno producirao, (digitalno) snimio, montirao te mu skladao glazbu, susret istih dvojnih principa premrežuje i odvodi na razinu struje svijesti. Naspram tomu, interes za ruralne ambijente američkog Zapada iskazao je u dva filma ceste vizualno nadahnuta slikarstvom Edwarda Hoppera, Divlji u srcu (Wild at Heart, 1990., Zlatna palma na Canneskom festivalu), adaptaciji romana Barryja Gifforda u kojoj žanrovski tipičnu priču o odbjeglim ljubavnicima intertekstualno zasniva na filmu Čarobnjak iz Oza (Victor Fleming, 1939), te Prava priča (The Straight Story, 1999), u kojoj jednostavnost priče naglašava nekonvencionalnim protagonistom (starcem koji motokosilicom putuje u posjet otuđenom bratu) i minimalističkom pročišćenošću izlaganja. Djelujući na marginama filmske industrije, 2000–22. realizirao je više od 50 eksperimentalnih digitalno snimanih videoradova, održavajući ikonički status prikazivanjem raznolikih audiovizualnih formi na internetu (npr. 2002. dviju web-serija, eksperimentalne Zečevi – Rabbits i animirane GlupoZemlja – DumbLand). Njegova su djela uporabom popularne te skladane glazbe znatno utjecala na alternativnu glazbu, a on je u suradnji s drugim glazbenicima objavio desetak albuma (kao izvođač samostalno potpisuje Crazy Clown Time, 2011., i The Big Dream, 2013) filmske, ambijentalne i industrijske glazbe te avangardnoga bluesa, free jazza i recitala. Povremeno je i glumio (npr. u Twin Peaksu). Slikarski mu je opus, napose prikaz ljudske figure, pod dojmom Francisa Bacona, a održao je oko 30 samostalnih izložbi slika, mješovitih (mixed media) i multimedijskih radova (retrospektivnu 2007. u Parizu te na Trijenalu u Milanu). Objavio je knjigu Lov na veliku ribu: meditacija, svijest, kreativnost (Catching the Big Fish: Meditation, Consciousness, and Creativity, 2006) te autobiografiju Soba za snivanje (Room to Dream, 2018., s Kristine McKennom).
