Milanja, Cvjetko, hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Zaglav, Dugi otok, 7. IX. 1943). Diplomirao je 1970. jugoslavistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao radom o romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova te radio od 1976. do umirovljenja 2008 (od 1997. kao redoviti profesor). Objavio je više knjiga iz teorije književnosti (Alkemija teksta, 1977; Užas jezične moći, 1985; Slijepe pjege postmoderne, 1996; Čemu intelektualci u postmoderno doba, 2011). Središte je njegovih istraživanja hrvatska književnost XX. st., osobito pjesništvo (Struktura i vizija Tadijanovićeve poezije, 1976; Doba razlika, 1991). Analitičko-interpretativni povijesni pregled modernoga i suvremenoga hrvatskog pjesništva započeo je knjigom Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2000), koju je popratio istoimenom antologijom (2002), a nastavio opsežnim djelima Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. (I–IV, 2000–12), u kojem je pjesnike poetički tipologizirao po naraštajnim časopisima (tzv. krugovaši, razlogovci, pitanjaši i kvorumaši), Hrvatsko pjesništvo 1900.–1950. (I–II, 2008–10), o lirici prve polovice XX. st. (koju je podijelio na pjesništvo moderne, tzv. novosimbolizam, katoličko i dijalektalno pjesništvo), i Hrvatsko pjesništvo 1930.–1950.: novostvarnosna stilska paradigma (2017), u kojem je pjesništvo između svjetskih ratova tumačio u kontekstu poetike nove stvarnosti i tri struje (socijalna, nacionalno-katolička i artističko-liberalna); dio su tog opusa i knjige Kritike, prikazi i studije: post scriptum prikazu hrvatskog pjesništva 1950.–2010. (2013) te Pitanjaška ideja književnosti (2014), u koju je uvrstio i antologiju pjesnika okupljenih 1970-ih oko časopisa Pitanja. U knjizi Hrvatski roman 1945.–1990. (1996) predložio je trodijelnu tipologiju hrvatskoga romana druge polovice XX. st. (prosvjetiteljski, esteticistički i semiotički model), a ostale kroatističke studije prikupio je u knjigama Iz mjesta čitanja u prostor pisanja (2006) te Metode i modeli (2017). Autor je monografija o Jakši Čedomilu (1986), Janku Leskovaru (1987) i Petru Šegedinu (2009) te priređivač izdanja djelâ više hrvatskih pisaca.
