Moretti [~re't:i], Nanni (puno ime Giovanni), talijanski filmski redatelj, scenarist i glumac (Brunico, 19. VIII. 1953). Rođen u obitelji intelektualaca, isprva filmski amater, 1976. režirao je prvi profesionalni film Ja sam autarh (Io sono un autarchico), prvo u nizu komičkih djela prožetih nefikcijskim i nenarativnim elementima u kojima politički angažirano ironizira talijanske (ponajprije rimske) građanske, ali i ljevičarske krugove, tumačeći ujedno do 1989. u pet filmova stalni lik Michelea Apicelle: Ecce bombo (1978), Zlatni snovi (Sogni d’oro, 1981., Srebrni lav na festivalu u Veneciji), Bianca (1984), Misa je gotova (La messa è finita, 1985., Srebrni medvjed na festivalu u Berlinu), Izravni udarac (Palombella rossa, 1989). Nastavivši tumačiti protagoniste i u svojim daljnjim filmovima, status međunarodno najpoznatijega talijanskog redatelja 1990-ih stekao je otvoreno autobiografskim djelima Dragi dnevniče (Caro diario, 1993., nagrada za režiju u Cannesu) i Travanj (Aprile, 1998), u kojima dnevnički skicira svoje osobne, poetičke, društvene i političke preokupacije. Ugled je potvrdio osvajanjem Zlatne palme u Cannesu za intimističku Sinovu sobu (La stanza del figlio, 2001), dramu o psihijatru koji u nesreći izgubi sina. Metafilmske postupke koristio je i u filmovima Kajman (Il caimano, 2006), u kojem se dotad najizravnije okreće političkoj satiri (na Silvija Berlusconija), te Moja majka (Mia madre, 2015) i Sunce budućnosti (Il sol dell’avenire, 2023), svima sa središnjim likovima filmskih autora u intimnim i kreativnim krizama, političke rituale prikazuje i u filmu Habemus Papam (2011), o izboru pape, dočim su Tri kata (Tre piani, 2021) melodrama o odnosima unutar nekoliko obitelji.
