Mujičić, Tahir, hrvatski književnik i kazališni djelatnik (Zagreb, 21. VII. 1947 – Zagreb, 22. II. 2026). Diplomirao je komparativnu književnost i jugoslavistiku 1974. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar, urednik u izdavačkim kućama Vjesnik i Egmont, u kazalištu djelovao kao redatelj, scenograf, kostimograf i oblikovatelj lutaka, bio ravnatelj i umjetnički voditelj Zagrebačkoga kazališta mladih, umjetnički savjetnik osječkoga Dječjega kazališta te umjetnički ravnatelj Zagrebačkoga kazališta lutaka i Zagreb filma. Također je pisao kazališne kritike, bio scenarist i urednik TV emisija o kazalištu, s Borisom Senkerom utemeljio je kazališnu družinu Malik Tintilinić (1971), bio i suosnivač Glumačke družine Histrion (1975). Dramske tekstove parodijske, a često i satiričke naravi, u tradiciji pučkoga teatra, farse i vodvilja, koji su nekonvencionalnošću stekli veliku popularnost, pisao je s B. Senkerom i Ninom Škrabom (Vitezovi otrulog stola, 1973; O’Kaj, 1974; Novela od Stranca ili Firenze, stanotte sei gala, 1975; Priobalni triptih ili Domagojada, 1975; Tri pušketira, 1976; Kavana »Torso«, 1978; Glumijada, 1979; Hist(o/e)rijada, 1983; Trenk iliti Divji baron, 1985), sa Senkerom (Fric i pjevačica, 1993; Kerempuhovo, 1994; Požar vlasti ili Gorite li hrvatski, 1994., i dr.) i samostalno (Pjev labuda i zov tetrijeba, 2008), a sam je autor više tekstova za lutkarske predstave (Cactus Story, 1985; Gradovanje, 1986; Sedam kozlini i samo jedan bedni vuk, 2007). S Igorom Mrduljašem utemeljio je Lutkarski erotsko-sadistički cabaret MManipuli (1985–88), za koji su zajednički pisali tekstove i režirali. Ironijskog su duha i njegove pjesme u kojima se naslanja na raznovrsne jezične i kulturne tradicije, kajkavsku i zagrabačku, dalmatinsku i dubrovačku, bošnjačku (zbirke Kokot u vinu, 1994; Irski Iranec i iranski Irec: svehrvatska pjesmarica, 2000; Kokoš in the rye, 2000; Zvonjelice für Cvite: /sonetna kapunjera/, 2004; Primopredaja ili Divljim Tahiristanom, 2004; Vlaška 99, 2009., Luna lusitana, 2010; Maksum, 2014), romani prožeti književnim aluzijama priPovijest o O-u (2010) i Budi Hamlet, pane Hamlete! (2012) te knjige priča filmofilskog i memoarskog nadahnuća Mali romani: o vremenima kina, filma i, naročito, Zagreba (2023) i Malo manji romani ili Još o filmovima i kinima (2025). Napisao je scenarij popularnoga humornog stripa Kaj20 crtača Radovana Devlića (uknjižen 2014). Pojedine drame su mu skupljene u knjigama Porod od tmine (1979), Dvokrležje ili Dva fašnika (1994), 3jada (1995), Tri (stare) krame (1997), Nauk od žena (2008).
