Ouologuem (franc. izgovor [wɔlɔgε'm]), Yambo, malijski književnik francuskoga izraza (Bandiagara, 22. VIII. 1940 – Sévaré, 14. X. 2017). Sin zemljoposjednika, završio je 1962. u Parizu pripremni licej za studij na École normale supérieure gdje je pak 1964. završio preddiplomski studij književnosti i filozofije. Od 1963. objavljivao je poeziju i eseje. Pozornost francuske, a i svjetske književne javnosti pobudio je romanom Dužnost nasilja (Le Devoir de violence, 1968), o fiktivnom carstvu u zapadnoj Africi u razdoblju od XIII. do XX. st., njegovu nastanku, povijesti, dolasku pod francusku vlast te početcima dekolonizacije, a kroz sudbine više protagonista. U Ouologuemovoj perspektivi afrički vladari, arapski osvajači i trgovci robljem te europski kolonizatori podjednako su odgovorni za »robovski mentalitet« afričkoga svijeta što ga autor naziva négraille (crna rulja), koji je oblikovan trajnim iskustvom nasilja i sukoba, ropstva i korupcije, okrutnosti i moralne iskvarenosti, ali i prisutnosti magijskih i erotskih dimenzija. Taj je svijet predočen naturalističkom groteskom te ironijskim, satiričnim i parodijskim tonovima, pripovijedanjem zasnovanim na pastišu i prepletanju stilova usmene afričke predaje, afričkih, arapskih i europskih kronika i modernog europskog romana. Prvo djelo nekog pisca iz supsaharske Afrike nagrađeno uglednom europskom književnom nagradom (Prix Renaudot), izazvalo je kontroverze zbog kritičnosti prema veličanju pretkolonijalne povijesti kao razdoblja pastoralne idile, karakterističnom stajalištu vladajućih elita novih afričkih država. Afričkim iskustvom bavio se i u epistolarnim esejima skupljenima u knjizi Pismo crnačkoj Francuskoj (Lettre à la France nègre, 1969), u kojoj je sarkastičnim tonom razotkrivao osjećaj superiornosti francuske liberalne javnosti prema Africi. Pod pseudonimom Utto Rudolph objavio je erotski roman Tisuću i jedna biblija seksa (Les Mille et une bibles de sexe, 1969) neobuzdana stila u duhu markiza de Sadea, a pod pseudonimom Nelly Brigitta ljubavne romane Tajna orhideja (Le Secret des orchidées, 1968) i Žetva ljubavi (Les Moissons d’amour, 1970). Prozivan početkom 1970-ih da je u Dužnosti nasilja plagirao dijelove iz ostvarenja drugih pisaca, napose Grahama Greenea i Andréa Schwarz-Barta, iako je sklona mu kritika isticala intertekstualnost kao temelj njegova postupka, sredinom 1970-ih vratio se u Mali gdje je do 1984. bio ravnatelj kulturnog omladinskog centra u Moptiju, a potom je živio povučeno posvetivši se proučavanju islama.
