Pavličić, Pavao, hrvatski književnik, književni povjesničar i filmski scenarist (Vukovar, 16. VIII. 1946). Diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao radom iz metrike stiha, a od 1970. do umirovljenja 2016. radio na Odsjeku za komparativnu književnost (od 1985. kao redoviti profesor); 2017. izabran je u zvanje profesor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2015).
Naslovna priča njegove prve knjige kratkih priča Lađa od vode (1972) može se sagledati i kao programatski tekst naraštaja tzv. fantastičara. Kriminalističkoga su žanra kratke priče okupljene u knjigama Dobri duh Zagreba (1976) i Skandal na simpoziju (1985) te romani, često s fantastičnim elementom u središtu, Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Slobodni pad (1982), Pokora (1998), Melem (2003), Brda se miču (2011), Hladna fronta (2016), a klasičnoj detektivskoj fikciji s društvenokritičkim slojem pripada čitana serija romana o novinaru crne kronike Ivi Remetinu, kojih je napisao 17 (npr. Press, 1980; Pjesma za rastanak, 1982; Rakova djeca, 1988; Pasijans, 2000; Mrtva voda, 2003; Tužni bogataš, 2004; Žive igračke, 2009; Stara ljubav, 2010; Krvna veza, 2014; Tajno ime, 2015; Salon za plakanje, 2017; Ljekovito blato, 2021). U ostalim romanima, od nagrađenoga Večernjeg akta (1981) do Bakrenih sova (2018), prepleće nekoliko žanrovskih tradicija, a ta djela često, počinjući od fantastičnih ili kriminalnih događaja, poprimaju oblik društvene alegorije (Umjetni orao, 1979; Eter, 1983; Kraj mandata, 1984; Čelični mjesec, 1985; Trg slobode, 1986; Rupa na nebu, 1992). Neovisno o prevladavajućoj žanrovskoj jezgri, uvijek je vidljiva nakana da tekst bude pristupačan čitatelju, a ta svijest o recepciji razlog je zbog kojega Pavličić u naizgled žanrovskim romanima redovito razmatra, u postmodernističkom ruhu metafikcionalnosti, velike književne i etičke teme: pitanje umjetničke originalnosti i autorstva (Večernji akt; Škola pisanja, 1994; Krležin imenjak, 2024), odnos umjetnosti i zbilje (Krasopis, 1987; Koraljna vrata, 1990; Pokora, 1998; Klub čitatelja, 2022; Općinski pjesnik, 2023), umjetnosti i smrti (Diksilend, 1995) te zaborava i pamćenja (Nevidljivo pismo, 1993; Zaborav, 1996; Nepovrat, 1999). Od 1990-ih piše i autobiografsku prozu (npr. Kruh i mast, 1996; Bilo pa prošlo, 2011; Ljetno kino, 2013; Narodno veselje, 2013; Galerija, 2022), a autobiografski elementi u njegovu pripovijedanju prisutni su još u memoarskom zapisu Dunav (1983), te poslije u novinskim kolumnama i feljtonima, tematski okupljenima u knjigama Leksikon uzaludnih znanja (1995), Ulica me odgojila (2004), Knjiški moljac (2009), Pohvala tijelu (2018), Pohvala starosti (2018), Ropotarnica (2019) i Sanjarije samotnog vozača (2021), kao i u nizu memoarskih knjiga o Vukovaru (Šapudl, 1995; Vodič po Vukovaru, 1997; Vukovarski spomenar, 2007; Vukovar na moru, 2022; Deset vukovarskih šetnji, 2023). Tada počinje pisati i romane zavičajne tematike, smještene u imaginarni podunavski grad Varoš (Kronika provincijskog kazališta, 2002; Odbor za sreću, 2004; Devet spomenika, 2006; Literarna sekcija, 2008; Kužni pil, 2020), a tomu tematskom krugu također pripadaju društvenopovijesni romani Muzej revolucije (2013) i Glasnik, vlasnik, hodočasnik (2014), kao i kasni romani Općinski pjesnik i Krležin imenjak, smješteni u Vukovar.
Ponekad je Pavličićev pripovjedački rad bio tijesno povezan s njegovim znanstvenim istraživanjima književnih žanrova (Književna genologija, 1983; Sve što znam o krimiću, 1990). Ta je poveznica najsnažnije do izražaja došla u romanu Koraljna vrata, jednom od vrhunaca hrvatske postmoderne književnosti, o filologu koji na otoku pronalazi izgubljena dva pjevanja Osmana Ivana Gundulića koji prouzroče »epidemiju zdravlja«, napisanom u vrijeme kada se intenzivno bavio proučavanjem tog epa (Studije o Osmanu, 1996), a koji je kritika – kao i Pavličićeve romane, obilježene metafikcionalnošću, autoreferencijalnošću i žanrovskom hibridnošću – povezivala s Umbertom Ecom. Njegove knjige s područja znanosti o književnosti zahvaćaju dvije glavne teme, metričku problematiku i stariju hrvatsku književnost, često ih ispreplećući (Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979; Stih u drami & drama u stihu, 1985; Poetika manirizma, 1988; Stih i značenje, 1993; Barokni stih u Dubrovniku, 1995; Hrvatski dramski stih, 2000; Barokni pakao, 2003; Skrivena teorija, 2006; Epika granice, 2007; Petnaest riječi, 2011), a bavio se i novijom hrvatskom književnošću (Mala tipologija moderne hrvatske lirike, 2008; Moderna alegorija, 2013; Uvod u Marinkovićevu prozu, 2014; Nav i raj: studija o Nazorovoj epici, 2018). Zaokupljen jasnom interpretacijom pjesama i teorijom lirike (Sedam interpretacija, 1986; Moderna hrvatska lirika, 1999; Vrijeme u pjesmi, 2011), naklonost čitateljskoj recepciji pokazao je i knjigom interpretacija popularnih pučkih pjesama (Glas naroda, 2019). O vlastitome književnom postupku pisao je u knjizi Tajne zanata (2021).
Napisao je nekoliko zapaženih romana za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984; Zeleni tigar, 1986; Petlja, 1988; Lopovska uspavanka, 1992), koji također pripadaju kriminalističkom žanru. U knjizi Rukoljub (1995) okupio je pisma upućena slavnim ženama kulturnog života u prošlosti ili junakinjama poznatih književnih djela, a u knjigama More i voda (2014) i Ćao-mjao (2024) feljtone u kojima komentira različite aspekte hrvatskoga društva i kulture. Istaknuo se i kao filmski scenarist, prilagođavajući vlastita djela ili pišući originalne scenarije. Uglavnom je surađivao sa Zoranom Tadićem, tvoreći redateljsko-scenaristički tandem koji je obilježio hrvatsku kinematografiju 1980-e ciklusom društveno-alegorijskih kriminalističkih filmova s elementima fantastike (Ritam zločina, 1981., prema noveli »Dobri duh Zagreba«; Treći ključ, 1983; San o ruži, 1986; Osuđeni, 1987; Orao, 1990., prema romanu Umjetni orao); s Tadićem je ostvario i film Treća žena (1997), obradbu filma Treći čovjek (Carol Reed, 1949) smještenu u Zagreb 1991/92. Koautor je scenarija za kriminalističke filmove Zločin u školi (Branko Ivanda, 1982) i Putovanje tamnom polutkom (Davor Žmegač, 1995), a vukovarske je tematike scenarij za igrani film Vukovar se vraća kući (Branko Schmidt, 1994).
