Pio X., sv. (pravo ime Giuseppe Melchiorre Sarto), papa od 1903 (Riese, 2. VI. 1835 – Vatikan, 20. VIII. 1914). Seoskoga podrijetla, zaređen je za svećenika 1858. Potom je bio kapelan u Tombolu, a od 1867. župnik u Salzanu, gdje je 1870. njegovao oboljele od kolere. U Trevisu je od 1875. bio kanonik, duhovnik i ravnatelj sjemeništa, a od 1880. profesor dogmatske i moralne teologije. Mantovskim biskupom imenovan je 1884., a venecijanskim patrijarhom i kardinalom 1893. Izabran je za papu 4. VIII. 1903. Ukinuo je mogućnost miješanja svjetovnih vladara u izbor pape (1904) i posvetio se unutarnjoj obnovi Katoličke crkve. Naglašavao je važnost marijanskog štovanja i encikliku Na najsretniji dan (Ad diem illum laetissimum, 1904) posvetio dogmi Bezgrješnoga začeća. Osobito se zauzimao za sustavnu vjersku pouku, posvetivši joj encikliku Previše gorak (Acerbo nimis, 1905). Dao je objaviti Katekizam kršćanskoga nauka (1912., poznat kao Katekizam Pija X.), koji se potom proširio diljem Italije i izvan nje. Propisao je češće primanje pričesti i 1910. snizio dob za pristupanje prvoj pričesti s dvanaest na sedam godina. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij (1907), preuredio Rimsku kuriju (1908), promicao gregorijansko pjevanje, revidirao rimski časoslov te započeo reviziju misala i pripremu prvoga Zakonika kanonskoga prava (objavljen 1917). Enciklike posvećene papi sv. Grguru I. (1904) i sv. Anselmu Canterburyjskom (1909) odlikuju se pozitivnim stavom prema teološkom i filozofskom istraživanju, dok je ona posvećenu sv. Karlu Boromejskome (1910) negativno usmjerena prema reformaciji. Na odvajanje Crkve od države u Francuskoj (1905) reagirao je enciklikama Duboko smo potreseni (Vehementer nos, 1906) i Još jednom (Une fois encore, 1907), na sličnu pojavu u Portugalu enciklikom Bez kolebanja (Iamdum, 1911), a 1907. je enciklikom Pasući stado Gospodnje (Pascendi Domini gregis) i dekretom S uistinu tužnim ishodom (Lamentabili sane exitu) osudio modernizam, agnosticizam i imanentizam te uveo antimodernističku prisegu za kler. Reorganizirao je crkvenu upravu u SAD-u, a enciklikom Žalosnom stanju (Lacrimabili statu, 1911) stao je u obranu prava južnoameričkih Indijanaca. Nakon izbijanja I. svjetskoga rata uzaludno je pozivao na molitvu za mir. Beatificiran je 1951. i kanoniziran 1954.
