Pupin, Mihajlo (Michael Idvorsky Pupin), srpsko-američki fizičar (Idvor, Vojvodina, 4. X. 1858 – New York, 12. III. 1935). U SAD je otišao 1874. i diplomirao 1883. na Sveučilištu Columbia u New Yorku, studij matematike i fizike nastavio 1883. u Cambridgeu u Velikoj Britaniji, a od 1885. na Sveučilištu u Berlinu, gdje je 1889. doktorirao. Radio je na Sveučilištu Columbia (1889–1931; kao redoviti profesor od 1901).
Otkrio je da međudjelovanjem primarnoga rendgenskoga zračenja i tvari nastaju sekundarne rendgenske zrake (1896). Izumio je snimanje rendgenskih fotografija s kratkom ekspozicijom, od 1894. do 1923. patentirao je 34 izuma elektrotehničkih uređaja, npr. uređaj za smanjenje slabljenja električnih valova, višestruku antenu za prijenos električnih valova, generator zvuka, uređaj za selektivno pojačavanje, a 1900. konstruirao je električnu zavojnicu (Pupinov svitak) kojom je, postavljanjem na unaprijed određenim razmacima duž odašiljačke žice, riješen problem gubitka intenziteta signala kod telegrafskoga i telefonskoga prijenosa na velike udaljenosti (danas se u tu svrhu rabe pojačala).
Autor je niza radova s područja elektrotehnike, a za autobiografiju Od useljenika do izumitelja (From Immigrant to Inventor, 1923) dobio je Pulitzerovu nagradu. Od 1905. bio je član Američke akademije umjetnosti i znanosti i Nacionalne akademije znanosti SAD-a, a od 1912. Srpske kraljevske akademije (danas SANU). Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Pupin) i planetoid (57868 Pupin).
