Savić-Gecan, Tomo, hrvatski konceptualni umjetnik (Zagreb, 18. I. 1967). Studirao je na likovnim akademijama u Veneciji i Milanu, gdje je i diplomirao 1993., a potom 1997. magistrirao u Arnhemu (Ateliers). Djeluje u Amsterdamu.
Privučen ekspresivnošću i moći praznine, fokusira se posebice na stanja odsutnosti i nevidljivosti te minimalnim prostornim transformacijama, neočekivanim sredstvima (rasvjetom, temperaturom ili vlagom, prisutnošću posjetitelja ili samo zidovima) stvara gotovo nevidljive i neopipljive prostorne instalacije, pretvarajući izložbene prostore u nijeme eksponate. Komentirajući od samih početaka umjetnički sustav, a osobito muzejske i galerijske institucije, 1994. u zagrebačkoj Galeriji SC stvara jedno od prvih zapaženih djela, oblikovano kao niz podignutih zidova kojima naglašava klaustrofobična kretanja. Potom radovima Bez naziva započinje »dijalog« s Muzejom suvremene umjetnosti, pri čemu u zgradi u zagrebačkom Gornjem gradu 2002. zidovima onemogućuje prolaz kroz galerijske prostore, dok ga 2020. u novoj zgradi zarobljava staklenim stijenama, omeđujući prazan teritorij. Istodobno stvara niz djela kojima, povezujući lokacije često na različitim stranama svijeta naizgled neprimjetnim, neobičnim umjetničkim intervencijama (2001. zaustavljanjima pokretnih stuba u trgovačkom centru u Zagrebu, ovisnima o količini posjetitelja u galeriji u Utrechtu; 2005. promjenama temperature bazena u Tallinnu, vezanima uz dinamiku ulaska posjetitelja u izložbeni prostor u Amsterdamu; 2020. usklađivanjem jačine ulične rasvjete s kretanjem posjetitelja u muzeju na Ženevskom bijenalu Sculpture Garden), nastoji ukazati na premreženosti mjesta i vremena, kretanja roba i ljudi u globaliziranom svijetu te na društvene, ekonomske i političke manipulacije u suvremenom društvu.
Kao hrvatski predstavnik na Venecijanskom bijenalu 2022. sasvim odbacuje fizički prostor nacionalnoga paviljona i »utjelovljuje« ga u performerima koji, navođeni sustavom umjetne inteligencije (algoritmom koji izabire vijest iz svjetskih novina), izvode diskretne koreografije u paviljonima drugih zemalja, čime daje komentar na odnose ljudskoga i tehnološkoga te istodobno one s medijima, posebice upućujući na nove oblike društvene kontrole i moći digitalnog doba. Održao je više samostalnih izložbi npr. u Zagrebu (1994., 2005. s Julijem Kniferom, 2020. retrospektiva u MSU-u), Parizu (2010. Jeu de Paume, 2023), Rijeci (2017., 2022), kao i u Ljubljani, Rigi, Clevelandu, Berlinu, Bergenu, Amsterdamu i Eindhovenu te sudjelovao na skupnim izložbama u Zagrebu, Kasselu, New Yorku, Amsterdamu, Rotterdamu, Antwerpenu, na Manifesti u Ljubljani (2000), Venecijanskom bijenalu (2005), Bijenalu u Taipeiju (2012).
