Stahuljak, Višnja, hrvatska književnica (Zagreb, 10. III. 1926 – Zagreb, 3. III. 2011). Diplomirala solo pjevanje 1952. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je bila pjevačica, glumica i redateljica u Kazalištu lutaka te profesorica solo pjevanja u Glazbenoj školi »Blagoje Bersa«. Prvim se pjesmama, koje su se odlikovale lirizmom i intimističkim temama, javila u Krugovima 1953. Bila je jedna od najproduktivnijih i najsvestranijih hrvatskih književnica, pjesnikinja (Žuti ljiljan, 1956; Sjene na pragu, 1956; Bolovi poklonjeni usput, 1961; Kristalna ruda svemira, 1978; Zagrebačke minijature, 1998; Plameni prah, 1999; Soneti, 2003; Melodija nesanice, 2008), novelistica (Zmijska koža, 1958; Stabla putuju prema zapadu, 1963; Crvena cesta, 1981; Crne trubače, 1990; Pripovijetke raznolike, 2000), romansijerka (Vrijeme koje ne može prestati, 1970; Pustolovka, 1976; Močvarni lovac, 1995; Zlatna vuga, 1998; Potres, 2009), dramatičarka (Vukovi, 1958; Delirij, 1959). Proza joj se odlikuje isprepletenošću zbiljnoga i iracionalnoga. Znatan dio njezina opusa posvećen je djeci i mladeži (Začarani putovi, 1968; Čarolije iza ugla, 1974; Kućica sa crvenim šeširom, 1974; Don od Tromeđe, 1986; Čarobnjak, 1988; Pepeljara s majmunskom glavom, 2004). Autobiografska proza Sjećanja (1995) poetsko je svjedočanstvo autoričina života i dojmljiv prikaz zagrebačkoga građanskog života između dvaju svjetskih ratova.
