Stančić, Nikša, hrvatski povjesničar (Stari Grad, Hvar, 16. III. 1938 – Zagreb, 2. I. 2026). Diplomirao je (1964) i doktorirao (1979) povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik Školskoga radija i televizije 1964–65. te kustos Povijesnoga muzeja Hrvatske u Zagrebu (danas Hrvatski povijesni muzej) 1967–71. Od 1971. do umirovljenja 2008. radio je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (od 1991. kao redoviti profesor) gdje je bio predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest (1986–91) i predstojnik Katedre za hrvatsku povijest (2004–08). Bavio se proučavanjem hrvatske povijesti novoga vijeka, posebice problematikom modernizacije, nacije i nacionalizma te hrvatskog narodnog preporoda u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Od 2004. bio je redoviti član HAZU-a kojem je od 2016. bio voditelj Arhiva. Autor je knjiga Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji: Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869 (1980), Gajeva »Još Horvatska ni propala« iz 1832–33.: ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda (1989), Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću (2002), Godina 1848. u Hrvatskoj: središnje državne institucije u transformaciji (2010), Povijest hrvatskoga grba: hrvatski grb u mijenama hrvatske povijesti od 14. do početka 21. stoljeća (suautor Dubravka Peić Čaldarović, 2011), a 2022. objavljeni su mu Izabrani radovi. Priredio je više izdanja npr. Izabrane političke spise Mihovila Pavlinovića (2000), Hrvatski državni sabor 1848. (I-II, 2001–07., s Iskrom Iveljić i Josipom Kolanovićem). Njemu u čast objavljen je Zbornik Nikše Stančića (2011).
