Stern [štεrn], William, njemački psiholog i filozof (Berlin, 29. IV. 1871 – Durham, SAD, 27. III. 1938). Studij filozofije i psihologije na Sveučilištu u Berlinu završio je doktoratom 1893. Predavao je filozofiju i psihologiju na sveučilištima u Wrocławu (1897–1916; kao redoviti profesor od 1907) i Hamburgu od 1916. Židovskoga podrijetla, izbjegao je u Nizozemsku 1933., potom u SAD gdje je predavao na Sveučilištu Duke u Durhamu 1934–38. Jedan je od začetnika diferencijalne psihologije (O psihologiji individualnih razlika – Über Psychologie der individuellen Differenzen, 1900). Također se bavio dječjom psihologijom, ističući važnost okoline u kojoj se dijete razvija kao i njegove aktivne uloge u tome te objavio više radova temeljenih na opažanju vlastite djece, često u suradnji sa suprugom Clarom Stern, psihologijom svjedočenja (O psihologiji svjedočenja – Zur Psychologie der Aussage, 1902) i psihologijom rada. Baveći se istraživanjima inteligencije, razvio je, uglavnom na temelju Binetovih testova, koncept kvocijenta inteligencije. Svoja psihologijska istraživanja pokušao je povezati s filozofijskim »sustavom kritičkoga personalizma«, koji je utemeljio na oprjeci osoba–stvar (Osoba i stvar – Person und Sache, I–III, 1906–24). Ostala značajnija djela: Dječji govor (Die Kindersprache, 1907), Psihologija ranoga djetinjstva do šeste godine života (Psychologie der frühen Kindheit bis zum sechsten Lebensjahr, 1914), Zbirka metoda za ispitivanje inteligencije djece i mladih (Methodensammlung zur Intelligenzprüfung von Kindern und Jugendlichen, 1920).
