Tomić, Radoslav, hrvatski povjesničar umjetnosti (Split, 1. III. 1957 – Split, 17. III. 2024). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1982. povijest umjetnosti i komparativnu književnost te doktorirao 1994. radom o baroknom kiparstvu u mramoru na području Dalmacije (objavljen kao knjiga Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, 1995). Radio je kao kustos u Muzeju grada Splita (1982–86) i u splitskom Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika (1986–98) te u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu (1998–2024; od 2011. kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju). Predavao je umjetnost baroka na Sveučilištu u Zadru (1997–2014) te na poslijediplomskome studiju povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU-a od 2010. te voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu 2023–24.
Glavno je područje njegova znanstvenog rada bilo slikarstvo i kiparstvo u Dalmaciji, posebice barokno. Sustavno je proučavao spomeničku baštinu Splita (Franjevačka crkva i samostan na Poljudu u Splitu, 1997; Crkva sv. Filipa u Splitu, 2001), pojedinačne slikarske opuse (Matej Otoni: slikar u provinciji, 1997; Slikar Giovanni Battista Augusti Pitteri u Dalmaciji, 2002; Lorenzo Lotto, Portret Tome Nigera u Splitu, 2021) te je dao iscrpan pregled slikarstva Trogira i Splita (Trogirska slikarska baština od 15. do 20. st., 1997; Splitska slikarska baština: splitski slikarski krug u doba mletačke vladavine, 2002). Bavio se likovnim zbirkama pojedinih obitelji (Refugium Ilić, 1997; Obitelj Radman i njezina zbirka umjetnina, 1999) te inventarizacijom pojedinih crkvenih zbirki. U opsežnoj studiji Znakovi identiteta: sveci zaštitnici u umjetnosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki kotorskoj i Dubrovačkoj Republici (2022) donio je pregled likovnih prikaza lokalnih svetaca u primorskoj umjetnosti baroknog razdoblja te odredio njihovo mjesto u lokalnom, regionalnom i nacionalnom kontekstu. Bavio se i opusima drugih hrvatskih i udomaćenih majstora (Sebastiano Devita, Tripo Kokolja, Petar Mattei, Filippo Naldi, Matej Ponzoni) te stranih, mahom talijanskih kipara (Francesco Cavrioli, Giovanni Maria Morlaiter) i slikara (Antonio Arrigoni, Leandro Bassano, Costantino Cedini, Antonio Grapinelli, Giovanni Lanfranco, Jacopo Marieschi, Francesco Migliori, Pietro della Vecchia), kao i opusom zadarskog slikara XIX. st. Francesca Salghetti-Driolija (koautor monografije, 2003). Surađivao je i u zbornicima (npr. Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, 1991), monografijama npr. Hrvatska i Europa. Barok i prosvjetiteljstvo (2003), Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku (2017), Trident u Hrvatskoj: vizualizacije tridentskoga programa u likovnoj baštini (2022), nizu Umjetnička baština zadarske nadbiskupije – Zlatarstvo (2004), Slikarstvo (2006) i Kiparstvo II (2008) te katalozima izložaba (npr. Tisuću godina hrvatskog kiparstva, 1997; Dominikanci u Hrvatskoj, 2011; Tizian, Tintoretto, Veronese: veliki majstori renesanse, 2011; Sveto i profano: slikarstvo talijanskoga baroka u Hrvatskoj, 2015), kojih je često bio i autor ili koautor.