Trevelyan [trivi'l·jən], George Macaulay, britanski povjesničar (Welcombe, kraj Stratford-upon-Avona, 16. II. 1876 – Cambridge, 21. VII. 1962). Sin Georgea Otta Trevelyana. Diplomirao je 1898. na Trinity Collegeu u Cambridgeu, gdje je potom bio nastavnik do 1903. kada se, razočaran tamošnjim akademskim ozračjem (ponajprije novim pristupima u historiografiji), preselio u London te se posvetio isključivo pisanju, vrativši se u Cambridge kao profesor suvremene povijesti (1927–43) i dekan Trinity Collegea (1940–51). Angažirani liberal i sljedbenik tradicije viktorijanske »literarne« historiografije (u maniri svojeg prastrica Thomasa B. Macaulaya te Thomasa Carlylea), do početka I. svjetskoga rata (u kojem je sudjelovao 1915–18. kao zapovjednik ambulantnog odreda Crvenoga križa u Italiji) istaknuo se knjigama o širenju političkih i vjerskih sloboda, kakve su Engleska u doba dinastije Stuart (England Under the Stuarts, 1904) i uvelike romantičarska (»herojska«) trilogija o Giuseppeu Garibaldiju (Garibaldi i obrana Rimske republike – Garibaldi’s Defence of the Roman Republic, 1907; Garibaldi i njegovih tisuću – Garibaldi and the Thousand, 1909; Garibaldi i stvaranje Italije – Garibaldi and the Making of Italy, 1911). Daljnjim djelima Britanska povijest u devetnaestom stoljeću, 1782–1901 (British History in the Nineteenth Century, 1782–1901, 1922), Povijest Engleske (History of England, 1926), prekretnicom u njegovoj profesionalnoj afirmaciji, Engleska u doba Ane Stuart (England Under Queen Anne, I–III, 1930–34), za njega specifičnom zbog znatnije potkrijepljenosti arhivskim izvorima, te Socijalna povijest Engleske (English Social History, 1942), pristupačnom sintezom koja je postigla iznimnu recepciju (do 1950-ih prodana u više od pola milijuna primjeraka), težeći uravnoteženoj obradbi tema, iako nije napustio jasno iskazivanje vlastitih stajališta o napretku kao konstanti britanske povijesti, stekao je status jednoga od najpopularnijih britanskih povjesničara prve polovice XX. st. Pišući ponajprije za opće obrazovano čitateljstvo, povijest nije smatrao znanošću već je isticao njezinu književnu sastavnicu, tj. vrsnoću stila i umijeće pripovijedanja (ipak inzistirajući na činjeničnoj utemeljenosti interpretacije), zbog čega su ga i kritizirali. Bio je član Britanske akademije (od 1925) i Royal Society (od 1950).
