Tsai Ming-liang (pinyin Cai Mingliang [cʰai miŋliaŋ]), taiwanski filmski redatelj (Kuching, 27. X. 1957). Rođen u obitelji kineskih izbjeglica u Sarawaku, u dobi od 20 godina preselio se u Taipei, gdje je 1982. diplomirao dramu i kinematografiju na Sveučilištu kineske kulture (Zhongguo Wenhua Daxue). Njegov prvi dugometražni film Odmetnici neonskog boga (Qingshaonian Nezha, 1992), prikaz urbane otuđenosti u Taipeiju, označio je i prvu suradnju s njegovim stalnim glumcem Lee Kang-shengom. Drugi film Živjela ljubav (Aiqing Wansui, 1994., Zlatni lav u Veneciji) intimistički je prikaz troje protagonista koji, ne znajući, dijele isti stan. U tim su ranim ostvarenjima, kojima se uz Edwarda Yanga i Hou Hsiao-hsiena nametnuo kao vodeći autor novoga taiwanskog filma, jasno uspostavljena temeljna obilježja Tsaijeva stila: spor ritam, reduciran dijalog, statična kamera, tematska zaokupljenost egzistencijalnom prazninom i urbanom izolacijom. Usredotočuje se na odnos nostalgije i osjećaja pripadanja te otuđenosti globalizma, pri čemu je posebice istaknuto homoseksualno iskustvo koje se u njegovu opusu proširuje putem regionalne i lokalne specifičnosti, ali i tjelesnog iskustva izmještenih likova (npr. migranata ili pripadnika dijaspore) te njihove seksualnosti u različitim kulturnim i geografskim kontekstima, osobito u Taiwanu, Maleziji i Francuskoj, promatrajući queer kao koncept koji dekonstruira ustaljene binarne opozicije seksualnosti. Slijedili su igrani filmovi Rijeka (He liu, 1997), nagrađen Srebrnim medvjedom na Berlinskome filmskom festivalu, Rupa (Dong, 1998., nagrada kritike na Canneskom festivalu), Koliko je sati tamo dolje? (Ni na bian ji dian, 2001), Plutajući oblak (Tianbian yi duo yun, 2005., Srebrni medvjed u Berlinu), Ne želim spavati sam (Hei yan quan, 2006), prvi njegov film smješten u rodnu Maleziju, Lice (Visage, 2009), snimljen u francuskoj produkciji u muzeju Louvre, Psi lutalice (Jiao you, 2013), nagrađen Velikom nagradom žirija u Veneciji, te Dani (Rizi, 2020), a posebno mjesto u svjetskoj umjetničkoj kinematografiji XXI. st. zauzima Zbogom Zmajevim vratima (Bu san, 2003) koji, u minimalističkoj priči o posljednjoj kinopredstavi (Hu Kingova filma Kod Zmajevih vrata) u derutnom kinu u Taipeiju, metafilmski tematizira nestanak tradicionalne filmske kulture. Počev od tog djela, Tsai dodatno radikalizira redukciju dijaloga i uporabu dugih statičnih kadrova, potvrđujući pripadnost poetici tzv. sporog filma. Istoj se temi vratio u trominutnom filmu To je san (It’s a Dream), uključenome 2007. u omnibus-film Svakomu njegov film (Chacun son cinéma, povodom 60. obljetnice Canneskoga festivala), koji je iste godine prikazan u okviru skupne izložbe Taiwana na Venecijanskom bijenalu (Atopia). Od 2010-ih napušta industrijske okvire kinematografije te prelazi na digitalno snimanje, odbacuje scenarij, okreće se alternativnim oblicima distribucije, napose u muzejima i galerijama. Tu poetiku »ručno oblikovana filma« razvija u seriji filmova Hodač (Walker, deset filmova od 2012), u kojoj se prikazuje budistički redovnik koji se izrazito sporim hodom kreće urbanim prostorima, naglašavajući kontrast između kontemplativnoga i ubrzanog vremena suvremenosti. Videoinstalacije i filmove izlagao je u brojnim galerijama i muzejima (npr. Louvre, 2009; Guangdong Times Museum, Guangzhou, 2015; MoMA, 2022; Smithsonian’s National Museum of Asian Art, Washington, 2022; Centar Pompidou, 2022–23).
