Yang [jæŋ], Edward (pinyin Yang Dachang [jaŋ dʌčhaŋ]), taiwanski filmski redatelj (Shanghai, 6. XI. 1947 – Beverly Hills, California, 29. VI. 2007). Odrastao je u Taipeiju, kamo se njegova obitelj preselila 1949., studirao je elektrotehniku na Nacionalnom sveučilištu Chiao Tung (Guoli Jiaotong Daxue) u Hsinchuu, a diplomirao 1974. na University of Florida u Gainesvilleu te potom radio u računalnoj industriji u SAD-u. Iako je rano pokazivao zanimanje za film te započeo studij filma u Californiji, tek nakon povratka na Taiwan 1980. započinje filmsku karijeru kao scenarist i televizijski redatelj. Režijom epizode u omnibus-filmu U naše vrijeme (Guang yin de gu shi, 1982) profilira se kao jedan od najznačajnijih predstavnika taiwanskoga novog filma (manifest kojega je napisan u njegovoj kući 1987). Za razliku od ostalih autora te struje, koji su se često orijentirali i na prikaz ruralnih sredina, njegov je interes gotovo u potpunosti usmjeren na velegrad (Taipei) kao prostor neprestanih društvenih pregovaranja te su okosnice njegova opusa od svega sedam igranih filmova iskustvo radikalne urbanizacije, napose kroz golem utjecaj američke popularne kulture i stila života, društvena fragmentacija i egzistencijalna nesigurnost pojedinca na Taiwanu kasnoga XX. st. Debitantski dugometražni film Dan na plaži (Haitan de yitian, 1983) uspostavlja njegovu modernističku poetiku fragmentirane naracije i vremenskih diskontinuiteta, dok Priča iz Taipeija (tj. Ljubav iz djetinjstva – Qingmei zhuma, 1985) produbljuje analizu urbanog otuđenja i nestabilnosti identiteta u priči o dvoje ljubavnika, kao i Mučitelji (tj. Elementi nereda – Kongbu fenzi, 1986), film u kojem je najrazvidniji utjecaj Michelangela Antonionija, a koji se ističe složenom, višeperspektivnom refleksijom grada kao prostora egzistencijalne praznine. Vrhunac njegova stvaralaštva je Vedar ljetni dan (tj. Incident s maloljetničkim umorstvom u Ulici Guling – Guling jie shaonian sharen shijian, 1991), opsežna i slojevita rekonstrukcija mladenačkog nasilja i društvenih transformacija Taiwana u drugoj polovici XX. st., biran kao najbolji svjetski film desetljeća. U filmovima Konfuzija oko Konfucija (tj. Doba nezavisnosti – Duli shidai, 1994) i Mahjong (Majiang, 1996) uvodi ironijski odmak i žanrovske elemente kako bi tematizirao urbanu srednju klasu i učinke globalizacije. Opus je zaokružio filmom Jedan pa dva (Yi Yi, 2000., nagrada za režiju na Canneskom festivalu), redovito biranim među najbolje filmove XXI. st., složenom kronikom svakidašnjice jedne obitelji tijekom godine dana, strukturiranom kroz višestruke perspektive, a kojim sintetizira svoje ključne preokupacije – vrijeme, sjećanje, fragmentarnost iskustva i nemogućnost cjelovite komunikacije.
