Zappa [zæ'pə], Frank, američki rock-skladatelj, pjevač i gitarist (Baltimore, 21. XII. 1940 – Los Angeles, 4. XII. 1993). Glazbeno samouk, skladati počinje u srednjoj školi, a 1965–69. vodi eklektični sastav The Mothers of Invention s kojim 1966. debitira konceptualnim albumom Freak Out!, dovodeći u pitanje konvencije popularne glazbe inovativnim kolažom rocka, bluesa, avangardne glazbe i orkestralnih aranžmana sa stihovima satiričkih društvenih komentara. Sastav i na albumu Absolutely Free (1967) povezuje rock sa složenim avangardnim postupcima te jazzom, dok album We’re Only in It for the Money (1968) sadržava pokuse s glasovima i magnetofonskim vrpcama, naglašeno orkestralne dijelove, začudne zvučne slojeve, zametke tzv. progresivnog rocka te zajedljive aluzije na račun licemjerstva hipijevske supkulture i (kontra)kulture općenito, osobito izvrgavajući poruzi sastav The Beatles kao njezin simbol. Iste godine Zappa objavljuje samostalni album Lumpy Gravy, s elementima konkretne glazbe, na koji se nadovezuju instrumentalni Hot Rats (1969), koji sadržava jednu od njegovih najpoznatijih skladbi »Peaches en Regalia«, i Waka/Jawaka (1972), koji pokazuje sklonost big band jazzu i jazz-rocku. Potom sa sastavom, obnovljenim 1970–75. pod imenom The Mothers, objavljuje The Grand Wazoo (1972) te, postignuvši ravnotežu umjetničkih ambicija i komunikativnosti, komercijalno uspješna ostvarenja Over-Nite Sensation (1973) i One Size Fits All (1975), fuzije hard rock stilizacija i soula. S najuspješnijim samostalnim albumom Apostrophe (’) (1974), otpočelo je ključno razdoblje Zappina stvaralaštva. Ambiciozno trodijelno ostvarenje Joe’s Garage: Acts 1–3 (1979) satirička je rock-opera koja ironijski komentira društveni nadzor, konzumerizam, korporativnu kulturu, seksualne politike i životni stil rock and rolla; na njemu je Zappa predstavio sviračku tehniku xenochrony kojom se unaprijed snimljene gitarističke solističke dionice premještaju u nove, ritmično drugačije glazbene podloge. Komercijalni vrhunac dosegnuo je albumom Sheik Yerbouti (1979), s kontroverznom, seksualno eksplicitnom pjesmom »Bobby Brown«. Na albumu You Are What You Is (1981) kritički komentira američki establišment, istodobno prozivajući punk za destruktivnost, disco-supkulturu za ispraznost, a religijske institucije za licemjerje. Nakon što je satiričnom pjesmom »Valley Girl« (1982) postigao neočekivan uspjeh na ljestvicama slušanosti, posvetio se mahom instrumentalnom jazzu i skladanju, izdavši album s Pierreom Boulezom i Ensemble intercontemporain (Boulez Conducts Zappa: The Perfect Stranger, 1984), kao i dva albuma skladbi u izvedbi Londonskoga simfonijskog orkestra. Posljednje mu je studijsko ostvarenje nagrađivani Jazz from Hell (1986), a posljednji album Yellow Shark (1993), sa snimkama koncertnih nastupa s njemačkim komornim sastavom Ensemble Modern. Za života je objavio približno 60 albuma (među ostalima koncertni album Does Humor Belong in Music?, 1986., koji ističe njegovu trajnu zaokupljenost društvenom satirom te kompilacije koncertnih snimki You Can’t Do That on Stage Anymore, I–VI, 1988–92), a više od 60, mahom koncertnih, albuma izdano mu je posmrtno (npr. Zappa ’75: Zagreb/Ljubljana, 2022). Jedan od simbola nezavisnosti u popularnoj glazbi druge polovice XX. st., u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) uveden je posmrtno 1995.
