iže, deseto slovo glagoljičke i ćirilične azbuke. Obilježava, uz slovo i, fonem /i/. Takva je grafijska dvostrukost za isti fonem nastala zbog ugledanja u grčki alfabet, prema slovu jota (ı), a s osnovnom namjerom da se i u slavenskim pismima očuva mjesto za još jednu brojevnu vrijednost (u obje azbuke ista: deset). U ćirilici se očuvao grčki oblik slova, katkada s dvjema natpisanim točkicama (npr. Savina knjiga 
, Eninski apostol 
), a u glagoljici se razlikuju dvije inačice (npr. Kijevski listići: 
i 
), s time da je druga – po udvojenosti osnovne linije, izvorno, zacijelo, majuskulnoga podrijetla. Najčešće su se pisale na početku rečenica ili riječi, s time da im se primjena u hrvatskim, uglatoglagoljičkim tekstovima postupno reducirala, sve do označivanja broja 10 i čuvanja u inicijalima. Oblik se u uglatoj (ustavnoj) glagoljici nije znatnije mijenjao (npr. Prvotisak misala 1483. 
i 
), a i u kurzivnim tekstovima ostaje prepoznatljiv (npr. Vinodolski zakon 
). U latinicu se transliterirao kao ï.
