klinička psihologija, područje primijenjene psihologije koje se bavi problemima mentalnoga zdravlja, tj. istraživanjem, prevencijom, dijagnostikom i liječenjem neprilagođenog, aberantnoga doživljavanja i ponašanja. Temeljne su joj zadaće: 1) opis i klasifikacija takvoga doživljavanja i ponašanja (psihodijagnostika); 2) praćenje učinaka farmakoloških i psihoterapijskih tretmana na doživljavanje i ponašanje, odnosno mentalno zdravlje; 3) primjena psihologijskoga savjetovanja te različitih bihevioralnih i psihoterapijskih tehnika za modifikaciju ponašanja i prevenciju psihičkih teškoća i poremećaja. Počela se razvijati potkraj XIX. st., do kraja Drugog svjetskog rata bavila se uglavnom znanstvenim istraživanjima, razvojem i primjenom psihodijagnostike, a od sredine XX. st. usmjerena je na kliničku teoriju i praksu te psihoterapiju. Širenjem zanimanja s mentalnih poremećaja na svakodnevne probleme prilagodbe, reakcije ljudi na životne teškoće i savladavanje stresnih situacija, klinički psiholozi uključuju se u rad različitih organizacija i društvenih zajednica, što pridonosi i razvoju komunalne psihologije.
