langobardsko pravo, pravo koje je vrijedilo među Langobardima, napose u njihovoj državi na području Italije (568–774); u VIII. st. primjenjivalo se na sve stanovništvo Langobardskoga Kraljevstva. Prema langobardskome pravu žene nisu imale poslovnu sposobnost i bile su podvrgnute vlasti i zaštiti (mundus) oca, muža ili koje druge muške osobe (mundoaldus). Zaključenje braka bilo je praćeno nizom prijenosa imovinskih prava. Pri darovanju bilo je uobičajeno simbolično uzdarje, koje je ugovor činilo neopozivim (launegild), a u obveznim odnosima često su se koristili simbolični zalog (datio wadiae) i posrednici-jamci (fideiussores, mediatores). U kaznenom pravu langobardsko pravo imalo je razrađen sustav kompozicije, s plaćanjem krvnine (wergild, widrigild) ustaljena iznosa; smrtna kazna bila je vrlo ograničena. U sudskome postupku primjenjivali su se tzv. božji sudovi, napose dvoboj, a os. je bila raširena prisega, često sa suprisežnicima (coniuratores). Langobardsko pravo ima germansku podlogu, no primilo je i neke elemente rim. prava, osobito u obveznome pravu. Propisi (na latinskome), koje su vladari izdavali radi učvršćenja vlasti i pravnoga poretka, djelomice su preuzimali običajno pravo, mijenjajući ga i dodajući nove odredbe. Uz Rotarijev edikt (Edictum Langobardorum ili Edictum Rothari) iz 643., najvažniji su zakoni kralja Liutpranda (712–744), Ratchisa (746) i Aistulfa (749–756). Ti su edikti preživjeli propast Langobardskoga Kraljevstva. Proučavali su se u XI. st. na pravnoj školi u Paviji, gdje su izrađene zbirke langobardskog i franačkoga prava (tzv. Liber Papiensis, Lombarda) i njihov komentar (Expositio ad Librum Papiensem). Kroz cijeli sr. vijek u juž. Italiji primjenjivali su se i proučavali neki dijelovi langobardskoga prava, posebice pri feud. nasljeđivanju.
