poremećaj osobnosti (poremećaj ličnosti), mentalni poremećaj s dugotrajnim, rigidnim i duboko usađenim obrascima percepcije, razmišljanja i ponašanja, znatno drugačijim od većine u pojedinčevoj okolini, koji uzrokuju patnju i otežavaju ili onemogućuju normalno funkcioniranje, napose u radnom i socijalnom kontekstu. Nastaje kad određene crte ličnosti pojedinca postanu prenaglašene i neprilagođene zahtjevima situacije, uzrok im je najvjerojatnije u kombinaciji genetskih i okolišnih čimbenika, a obično se zamjećuju tijekom kasne adolescencije ili rane zrele dobi – neki su poremećaji trajni, a neki tijekom vremena oslabe, čak i potpuno nestaju. Osoba koja pati od poremećaja osobnosti obično nema izgrađen stabilan i dosljedan identitet; poteškoće joj ne stvaraju neprilagođene misli ili osjećaji, već posljedice socijalno neprihvatljiva ponašanja (stoga pomoć najčešće traži tek kad je na to prisili okolina). Podijeljen je u tri skupine prema istaknutim crtama ličnosti: prvu skupinu čine poremećaji kojima su svojstveni nepovjerljivost te neobično ili ekscentrično ponašanje, razmišljanje ili doživljavanje (paranoidni, shizoidni i shizotipni poremećaji ličnosti), obilježja druge skupine su dramatičnost, impulzivnost i emocionalna nestabilnost (antisocijalni, granični, histrionski i narcistični poremećaji ličnosti), a karakteristike poremećaja treće skupine su ustrašenost, zabrinutost i tjeskoba (izbjegavajući, ovisni i opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti). Liječe se, iako je uspjeh većinom samo djelomičan, pretežno psihoterapijom, dok se farmakoterapija uglavnom rabi za povezane psihičke poremećaje koji se često javljaju u kombinaciji s poremećajima osobnosti (poremećaji raspoloženja i prehrane, anksioznost, ovisnosti).
