poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (također ADHD, od engl. Attention Deficit Hiperactivity Disorder), neurobiološki poremećaj koji se najčešće očituje poteškoćama pri održavanju usmjerene pozornosti, impulzivnošću i hiperaktivnošću; simptomi su obično jače izraženi u djetinjstvu. Dijeli se na tri tipa: poremećaj s prevladavajućim pomanjkanjem pozornosti (manifestira se smetenošću, odsutnošću, čestim zaboravljanjem i gubljenjem stvari te problemima s obavljanjem zadataka; učestaliji je među ženama), poremećaj s dominantnom impulzivnošću i hiperaktivnošću (očituje se brzopletošću, nestrpljivošću, nemirom, prekomjernom tjelesnom aktivnošću i govorljivošću; češći je među muškarcima) i poremećaj s kombiniranim karakteristikama (najučestaliji tip).
Prvi ga je opisao engleski pedijatar George Frederic Still 1902; nekoć korišteni nazivi »minimalna cerebralna disfunkcija« i »hiperkinetička reakcija djetinjstva« danas se smatraju zastarjelima. Pretpostavlja se da ga uzrokuju nepravilnosti u radu mozga i genetsko naslijeđe, a u nekim slučajevima i konzumiranje droga tijekom trudnoće, porođajna trauma, ozljede i bolesti mozga, te zlostavljanje u djetinjstvu. Primjećuje se prije četvrte godine života, no većinom potvrđuje kada dijete krene u školu te nije u mogućnosti primjereno se socijalizirati i izvršavati školske obveze. Tada se najčešće postavlja dijagnoza, nakon detaljnih pretraga, s obzirom na to da je u djece mlađe od sedam godina ponekad simptome ADHD-a teško razlikovati od uobičajenog ponašanja za tu dob.
Procjenjuje se da od njega pati 3 do 10% djece školske dobi (osobito dječaka), od kojih 30 do 50% zadržava simptome i u odrasloj dobi. Poremećaj se ne može izliječiti, ali se simptomi mogu kontrolirati lijekovima, psihoterapijom i prilagodbom životnih navika.
U Hrvatskoj za pomoć osobama s ADHD-om i njihovim obiteljima djeluje više neprofitnih udruga (npr. Buđenje – udruga za razumijevanje ADHD-a).
