rizničar, čuvar blaga, predstojnik blagajne ili financija u službi vladara, visokoga plemstva ili crkvenih institucija. Najstariji poznati spomen te službe datira iz VII. st., kada se na dvoru merovinškoga kralja Dagoberta I. spominje Desiderius thesaurarius. U srednjovjekovnoj Engleskoj postojala je služba thesaurarius garderobae, koja je obuhvaćala brigu o kraljevu novcu, dragom kamenju, prihodima te isplati kraljevih dugovanja. Rizničari na vladarskim dvorovima nerijetko su imali pomoćnike koji su nazivani thesaurenses ili subthesaurenses. U hrvatskoj državi do XIII. st. o vladarovim su se prihodima brinuli dvorski službenici (camerarius u IX. st., posteljnik u XI. st.), a u doba Arpadovića (do 1301) banska komora (camera banalis) i komornik (camerarius ili magister tavernicorum). Tek se jačanjem kraljeve vlasti 1385. uspostavlja služba rizničara (summus thesaurarius), koji je samostalno vodio kraljeve financije do 1527. Osim vladarskih rizničara, od XIII. st. u hrvatskim se ispravama pojavljuje i latinski pojam thesaurarius, koji se odnosi na rizničara ili predstojnika blagajne pojedinih crkvenih institucija. Tako se, primjerice, u Dubrovačkom statutu iz 1272. spominje rizničar katedrale sv. Marije.
