socijalno osiguranje, najvažniji oblik soc. zaštite zaposlenih i osoba koje oni uzdržavaju. Prava na davanja iz soc. osiguranja temelje se na zaposlenosti i plaćanju doprinosa, a visina davanja u pravilu je vezana uz visinu doprinosa koje su, prije nastupanja soc. rizika, uplaćivali osiguranici. Početkom soc. osiguranja smatraju se soc. zakoni prihvaćeni u Njemačkoj 1880-ih, kojima je, u početku samo za siromašnije kategorije radnika, bilo uvedeno osiguranje za slučaj bolesti i nesreće na poslu te mirovinsko osiguranje. Doprinose u fondove soc. osiguranja plaćali su radnici i poslodavci, a država je zakonski regulirala obveze tih dvaju partnera. Fondovima nastalima doprinosima osiguranika upravljali su predstavnici radnika, poslodavaca i države. Tako je nastao tzv. tripartizam u soc. osiguranju. Tijekom vremena socijalno osiguranje proširilo se na sve kategorije zaposlenih, a u nekim zemljama i na seljake, male poduzetnike i druge profesionalne skupine. Obuhvaća osiguranje od glavnih soc. rizika (bolest, nesreća na poslu, starost, nezaposlenost); posljednje je uspostavljeno obvezno osiguranje za slučaj nezaposlenosti jer je riječ o riziku koji je teško predvidljiv i ovisi o mnogim okolnostima. Zastupnici veće uloge države, uglavnom lijevih polit. usmjerenja, traže da se soc. osiguranjem obuhvate svi građani, bez obzira na to jesu li zaposleni ili nisu. Osnovni je uvjet za ostvarivanje prava na socijalno osiguranje državljanstvo ili određeno vrijeme boravka u zemlji. Od polit. desnice u pravilu dolaze zahtjevi za smanjenom ulogom države u soc. osiguranju i za većom ulogom privatnoga osiguranja. Suvremene reforme sustava koje se provode u mnogim zemljama usmjerene su djelomičnoj privatizaciji soc. osiguranja (npr. mirovinske i zdravstv. reforme). U Hrvatskoj su potkraj XIX. i poč. XX. st. bili utemeljeni prvi oblici soc. osiguranja, prije svega za rudare i željezničare te za neke kategorije drž. službenika. Nakon II. svj. rata socijalno osiguranje bilo je provedeno u širim razmjerima: obuhvatilo je zaposlene u drž. poduzećima i službama, a poslije se proširilo na obrtnike i seljake. Nakon stjecanja neovisnosti u RH znatno su promijenjeni sustavi soc. osiguranja. Zbog rata, privatizacije, promjene strukture stanovništva i globalizacijskoga pritiska, koji je usmjeren na redukciju soc. izdataka, relativno su smanjena prava građana iz soc. osiguranja. Provedene su reforme, posebno u mirovinskom i zdravstv. sustavu, a uvedeni su i oblici privatnoga osiguranja. Hrvatski su sustavi soc. osiguranja mješovitoga tipa.
