struka(e): lingvistika i filologija | psihologija | zaštita okoliša

buka, vrlo glasni, čovjeku neugodni, čak i bolni zvukovi. Osnovne značajke buke sadržane su u njezinu intenzitetu, ali i u njezinoj kakvoći (dodatni šumovi), visini, trajanju, isprekidanosti ili kontinuiranosti. Stupanj smetanja ovisi o psihološkim čimbenicima (o vrsti zvučnih informacija, očekivanju ili nenadanosti i dr.). Mladeži npr. ne smeta buka u disko-klubovima; stanaru često ne smeta buka iz susjednog stana ako je unaprijed zamoljen za toleranciju. Čovjeku mnogo manje smeta neizbježiva buka (npr. šum slapova) nego izbježiva buka. Manje nam smeta buka koju proizvodimo sami od buke koju proizvode drugi. Svaka buka intenziteta većeg od 85 do 90 db može nakon duge izloženosti uzrokovati trajna oštećenja sluha. Buka se smatra onečišćivačem okoliša, pa se propisuju maksimalno dopuštene granice, izražene u decibelima (db). Postoje vrlo restriktivni hrvatski i europski propisi za buku koju u nastanjenim područjima stvaraju industrijska postrojenja i prometna sredstva. Standardi maksimalno dopuštene buke, koje propisuje Europska unija, posebno su restriktivni prema motorima s unutarnjim izgaranjem za automobile i zrakoplove.

Buka u komunikacijskome kanalu, akustički šum koji nema funkcionalno značenje i koji ometa razumijevanje korisna zvučnog signala. Dok poruka prolazi komunikacijskim (priopćajnim) kanalom, ona nužno nailazi na smetnje, »buku«. Te smetnje mogu biti različite: mehaničke, električne, psihičke, rastresenost, govornikova prehlada, mucanje itd. Da bi se ta buka neutralizirala te da bi primatelj poruku primio uredno, treba reći više no što je u normalnim uvjetima potrebno. Taj se višak govorenja naziva zalihost (redundancija).

Citiranje:

buka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 11.10.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/buka>.