Dominikanska Republika (u nas katkada Dominikana; República Dominicana), srednjoamerička država u Velikim Antilima; obuhvaća istočni i srednji dio (oko 2/3) otoka Hispaniole; 48 311 km². Na zapadu graniči s državom Haiti (275 km granice). Sjeverne obale oplakuje Atlantski ocean, južne Karipsko more, a na istoku je prolaz La Mona odvaja od Portorika. Dominikanskoj Republici pripadaju i mnogi obližnji otoci (Beata, Saona i dr.)
Prirodna obilježja
Dominikanskom Republikom pružaju se od sjeverozapada prema jugoistoku četiri gorska lanca, građena pretežito od paleozojskih škriljevaca, mlađih eruptivnih stijena i vapnenaca. Sjeverno od planinskoga lanca Cordillera Central (najviši vrh otoka Pico Duarte, 3098 m) pruža se niži gorski lanac Cordillera Septentrional (1249 m), a na jugozapadu bazaltna Sierra de Baoruco (Bahoruco) i Sierra de Neiba (Neyba; do 2367 m). Između sjevernog i srednjega gorskog lanca nalazi se plodna aluvijalna dolina Cibao. Istočni je dio zemlje nizinsko-brežuljkast (Cordillera Oriental; do 736 m). Duljina dobro razvedene obale iznosi 1576 km. Sjeverna, atlantska obala otoka poznata je po dugim pješčanim plažama, koje su pridonijele razvoju turizma (osobito na području Puerto Plata – Cabarete).
Klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom 25,5 do 25,8 °C, osim u najvišem gorju, gdje iznosi oko 21 °C (najniža zimska temperatura padne u gorju i na manje od 0 °C). Sjeveroistočni pasati, koji pušu cijele godine, donose najviše kiša na istočne i sjeveroistočne gorske pristranke (i do 2500 mm oborina godišnje), a manje na južnu obalu (Santo Domingo 1382 mm). Najviše je oborina u razdoblju lipanj–studeni. Obalni krajevi često stradavaju od ciklona (hurikani), osobito u kolovozu i rujnu.
Mnogobrojne rijeke (Soco, Higuamo, Romana, Yaque del Norte, Yaque del Sur, Yuna, Yuma i Bajabonico) kratka su toka i nemaju većeg značenja za plovidbu; najdulja je Yaque del Norte (296 km). U zapadnom dijelu ima nekoliko slanih jezera (Enriquillo, obuhvaća 265 km², površina mu je 44 m ispod razine mora).
U gustim šumama na višim istočnim planinskim pristrancima rastu palme, mahagonij, drvo kampeče i drvo brazil, dok je na nižima i pristupačnijima šuma dosta iskrčena. Početkom XX. st. oko 80% površine Dominikanske Republike bilo je pod šumom; intenzivnom sječom njihova površina smanjila se na samo 14,3% početkom 1980-ih, a pojačanim pošumljivanjem posljednjih 30-ak godina udjel šuma porastao je na 40% (2011). U ostalim krajevima razvijena je kserofitna vegetacija (kaktusi, agave, akacije).
Stanovništvo
U Dominikanskoj Republici živi 9 445 281 st. prema popisu 2010., odnosno 10 378 267 st. prema procjeni za 2014., ili 215 st./km². Najgušće je naseljeno šire područje glavnoga grada Santo Dominga (regija Ozama, 3% teritorija, a 35% stanovništva zemlje) te nizina Cibao (gradovi Santiago, La Vega i San Francisco), a najrjeđe jugozapadni dio zemlje. Stanovnici su pretežito mulati i mestici (59%, 2003); bijelaca je 27% (uglavnom potomci Španjolaca), crnaca 12%, a azijata (Kinezi, Japanci, Sirijci, Libanonci i dr.) 2%. Glavnina su stanovništva rimokatolici (68,9%, 2010), a ima i protestanata (18,2%), nereligioznih (10,6%) i dr. Službeni je jezik španjolski. Godine 1920. Dominikanska Republika imala je 894 665 st., 1950. god. 2,1 milijun stanovnika, 1981. god. 5,5 milijuna st., a 2002. god. 8,6 milijuna stanovnika. Porast broja stanovnika usporava se (3,6% prosječno godišnje u razdoblju 1950–60. god., 1,8% u razdoblju 1993–2002., a 1,3% u razdoblju 2002–10), a odraz je smanjena prirodnoga priraštaja (24,2‰ u razdoblju 1985–90., a 17,0‰ u razdoblju 2005–10) i negativne migracijske bilance (–3,2‰ prosječno godišnje u razdoblju 2005–10). Natalitet, koji je još uvijek među najvišima s obzirom na susjedne otočne države, iznosi 21,4‰ (2011), a mortalitet 5,9‰; smrtnost dojenčadi znatno se smanjila, s 47,0‰ u 1996. god. na 26,9‰ u 2011. Stanovništvo se zbog ekonomskih razloga iseljava u SAD (oko 400 000 osoba u razdoblju 1965–80), osobito u New York, dok se u zemlju useljavaju, kao plantažni i lučki radnici, građani Haitija te obližnjih karipskih otoka. Zbog dugogodišnjega visokog prirodnog priraštaja stanovništvo Dominikanske Republike još je uvijek mlado: u dobi je do 14 godina 29,9% (37% u 1995), od 15 do 64 godine 63,6%, a starije od 65 godina samo je 6,5% populacije (2010). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 75,8 godina, a za muškarce 69,6 godina. Ekonomski je aktivno 4 601 758 st. (2011); u poljodjelstvu, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 12,6%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 14,5%, u uslužnim djelatnostima 58,3%, a nezaposleno je 14,6% radne snage (2011). U dobi iznad 15 godina nepismeno je 10,5% stanovništva (2010; 17,9%, 1995). Sveučilište u Santo Domingu (osnovano 1538) najstarije je u Americi. Glavni je i najveći grad Santo Domingo s 965 040 st. (šire gradsko područje 2 688 781 st., 2010). Ostali su veći gradovi Santiago de los Caballeros (591 985 st.), San Cristóbal (216 875 st.), San Pedro de Macorís (195 307 st.), San Francisco de Macorís (149 508 st.) i La Romana (130 426 st.). U gradovima živi 74,3% stanovništva (2010).
Gospodarstvo
Ekonomski razvoj zasniva se na iskorištavanju prirodnih bogatstava (ležišta zlata, srebra, nikla i dr.), plodnog tla (uzgoj kave, duhana, šećerne trske i dr.), te na poticanju turizma. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2014. bila je 63,9 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 6145 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,6%), a potom industrija (32,1) i poljoprivreda (6,3%). Velike su socijalne razlike, sa znatnim udjelom siromašnog stanovništva (2013. oko 41%); stopa nezaposlenosti iznosi 6,4% (2014). Vrijednost izvoza 2014. bila je 10,1 milijardu USD (nikal, zlato, srebro, šećer, kakao, kava, duhan i dr.), a uvoza 16,9 milijarda USD (gorivo i kemikalije, hrana, roba široke potrošnje, vozila i dr.). Vodeći je vanjskotrgovinski partner SAD (oko 40% izvoza i 46% uvoza), a potom Kanada, Kina, Venezuela, Haiti i Meksiko. Javni dug iznosi 48,2% BDP-a (2014).
Promet
Dominikanska Republika ima 19 705 km cesta (2002; 9872 km asfaltiranih); glavne prometnice povezuju Santo Domingo s gradovima Santiago de los Caballeros (autocesta Duarte), San Cristóbal i Comendador (autocesta Sanchez) i jugoistokom (autocesta Mella do Higueya i Autovia del Este do Punta Cane). Cestama se odvija najveći dio unutarnjeg prometa. Glavnina željezničke mreže (517 km, 2006) privatna je i koristi se za potrebe plantaža i industrije šećera. Dobro je razvijen pomorski promet; glavna su lučka središta Santo Domingo (luke Haina Oriental, Haina Occidental i Santo Domingo; promet 9,4 milijuna tona, 2012), Boca Chica (luka Multimodal Caucedo, 2,8 milijuna tona, 2012), San Pedro de Macorís, Puerto Plata i Manzanillo. Međunarodne zračne luke imaju Punta Cana (5,1 milijun putnika, 2013), Santo Domingo (Las Américas, La Isabela), Santiago de los Caballeros, Puerto Plata, La Romana, Samaná.
Novac
Novčana je jedinica pezo (peso oro, RD$; DOP); 1 pezo = 100 sentava (centavos).
Povijest
Od približno 4000 pr. Kr. otok Quisqueya (danas Hispaniola) nastanjivalo je indijansko pleme Taíno iz skupine Arawak. Na svojem prvom putovanju do njega je 5. XII. 1492. došao Kristof Kolumbo i prozvao ga La Española (poslije Hispaniola). Španjolci ondje 1493. osnivaju svoje prvo naselje u Americi, La Isabelu, a 1496. Santo Domingo. Kolonija je bila polazište španjolskih osvajanja američkoga kontinenta do polovice XVI. st., a do tada su autohotni stanovnici gotovo potpuno iskorijenjeni postupcima španjolskih osvajača i bolestima na koje nisu bili otporni. Pod španjolskom je vlašću cijeli otok ostao do 1697. kada je njegova zapadna trećina pripala Francuskoj (današnji Haiti), dok je istočni dio ostao španjolski (današnja Dominikanska Republika). Od XVIII. st. dolazi i do polaganog gospodarskog oporavka zahvaljujući plantažama šećerne trske na kojima su kao radna snaga radili afrički robovi. Mirom u Baselu 1795. Španjolska je ustupila Francuskoj svoj dio. Nakon prošpanjolske pobune 1808., područje današnje Dominikanske Republike ponovno dolazi 1809. pod španjolsku vlast. Autoritarni režim Ferdinanda VII. izazvao je 1821. novu pobunu, pa se kolonija proglasila neovisnom, ali ju je 1822. zauzeo haićanski diktator Jean-Pierre Boyer. Pod Haitijem je ostala do 1844. kada izbija ustanak te je proglašena Dominikanska Republika koja je u ratu protiv Haitija do 1845. osigurala neovisnost. Državom je potom najdulje vladao general Pedro Santana (1844–48., 1849., 1853–56., 1858–61) te je na njegovu inicijativu 1861. Dominikanska Republika ponovno dospjela pod španjolsku vlast (Santana je bio guverner 1861–62). Međutim, 1863. izbio je rat za obnovu neovisnosti te je 1865. država ponovno postala neovisna. Slijedilo je razdoblje političke nestabilnosti i povremenih građanskih ratova (1868–74., 1911–12., 1914), a najdulje su se na vlasti, kao diktatori, održali Buenaventura Báez (1865–66., 1868–74. i 1876–78; prethodno je bio predsjednik 1849–53. i 1856–58), koji je želio Dominikansku Republiku pripojiti SAD-u, i Ulises Heureaux (1882–84. i 1887–99). Zbog velikih dugova države europskim bankama, SAD je, da bi onemogućio intervenciju europskih sila, 1905. preuzeo kontrolu nad carinama te 1916–24. okupirao Dominikansku Republiku. Ni nakon okončanja američke okupacije 1924. nije uspostavljena politička stabilnost. Državnim udarom 1930. vlast je preuzeo general Rafael Trujillo Molina koji je diktatorski vladao kao predsjednik 1930–38. i 1942–52. ili preko nominalnih predsjednika, držeći vlast kao generalisimus vojske i šef jedine legalne političke stranke, Dominikanske stranke (Partido Dominicano), osnovane 1931. Terorom i korupcijom on i njegova obitelj prigrabili su golemo bogatstvo (zemljišni posjedi, tvornice i dr.), a 1937. Trujillo je zapovijedio masakr haićanskih radnika i njihovih obitelji u pograničnom području. Dominikanska Republika objavila je 1941. rat silama Osovine.
Trujillo je nakon 1952. nastavio vladati preko brata Héctora kao predsjednika, a od 1960. formalno je predsjednik bio Trujillov bliski suradnik Joaquín Balaguer. Pošto su agenti dominikanske tajne službe izveli 1960. neuspješan atentat na venezuelanskog predsjednika Rómula Betancourta, Organizacija američkih država (OAS) nametnula je Dominikanskoj Republici gospodarske sankcije, a SAD je s njom prekinuo diplomatske odnose. Trujillo je ubijen u pokušaju državnog udara u svibnju 1961., nakon čega je vlast preuzeo njegov sin Ramfis, ali je u studenom bio prisiljen napustiti zemlju, pod pritiskom OAS-a i vojnog zrakoplovstva koje je skršilo moć vojnih postrojbi lojalnih obitelji Trujillo. Nakon pokušaja puča te Balaguerova povlačenja početkom 1962. i kratkotrajne vladavine vojne hunte, privremeni je predsjednik postao Rafael Bonnelly koji je potkraj godine proveo slobodne izbore na kojima je pobijedio Juan Bosch iz ljevičarske Dominikanske revolucionarne stranke (PRD). On je, stupivši u veljači 1963. na predsjednički položaj, prijestolnici vratio ime Santo Domingo (1936. bila je preimenovana u Ciudad Trujillo), potom je proglasio novi ustav, uspostavio demokraciju i potaknuo društvene reforme, ali je svrgnut vojnim udarom desničarskih časnika u rujnu 1963. Na vlasti se potom izmijenilo nekoliko vojno-civilnih hunti. Njihova je represivna politika dovela u travnju 1965. do pobune Boschovih pristaša koja je prerasla u građanski rat (s oko 6000 žrtava) te naposljetku vojne intervencije SAD-a i dolaska mirovnih snaga OAS-a. Sporazumom u kolovozu 1965. uspostavljen je mir te su omogućeni novi izbori 1966., na kojima je pobjedio J. Balaguer. On je ostao predsjednik, vladajući autoritarno, do 1978. kada su održani demokratski izbori na kojima ga je pobijedio Antonio Guzmán Fernández (ostao je na položaju do smrti 1982), kandidat PRD-a iz čijih su redova bili i predsjednici do 1986. kada se na vlast vratio Balaguer, koji je reizabran 1990. i 1994., uz nepravilnosti, zbog čega je nakon izbora 1994. dogovoreno da se predsjednički mandat iznimno skrati na dvije godine. Na izborima 1996. pobijedio je kandidat Stranke dominikanskog oslobođenja (PLD) Leonel Fernández. Nakon što je 2000–04. predsjednik bio Hipólito Mejía iz PRD-a, Fernández je ponovno bio predsjednik 2004–12., a nasljeđuje ga Danilo Medina, također iz PLD-a, 2012–20. Do promjene vlasti dolazi 2020. kada pobjeđuje kandidat Revolucionarne moderne stranke Luis Abinader, koji je reizabran 2024.
Politički sustav
Prema Ustavu od 27. X. 2024., Dominikanska Republika unitarna je republika s predsjedničkim sustavom vlasti (u političkoj praksi države s usvajanjem svakog pojedinog ustavnog amandmana donosi se novi Ustav). Predsjednik republike je šef države i vlade te vrhovni zapovjednik oružanih snaga; ima široke izvršne ovlasti, samostalno imenuje i razrješuje ministre. Biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine, a nitko ne može biti biran za predsjednika više od dva puta. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Nacionalni Kongres (Congreso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Camara de Diputados) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 190 zastupnika, a Senat 32 člana. Oba doma biraju se na izravnim izborima za razdoblje od 4 godine, zastupnici razmjernim sustavom, a senatori većinskim, po jedan senator u svakoj provinciji i nacionalnom distriktu. Biračko je pravo opće i obvezno, a imaju ga građani s navršenih 18 godina života, osobe u braku bez obzira na godine starosti, dok pripadnici vojske i policije nemaju pravo glasa. Najviši sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravosuđa članove kojega imenuje Nacionalno vijeće pravosuđa (čine ga predsjednik republike koji mu predsjeda, predsjednici parlamentarnih domova te predstavnici parlamenta i sudova). Niži sudovi, suce kojih imenuje Vrhovni sud pravosuđa, su apelacijski i prvostupanjski sudovi te upravni sudovi. O ustavnosti zakona i odluka izvršne i zakonodavne vlasti odlučuje Ustavni tribunal čije članove također imenuje Nacionalno vijeće pravosuđa. Administrativno je država podijeljena na 31 provinciju i jedan nacionalni distrikt (glavnoga grada). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 27. veljače (1844).
Političke stranke
Dominikanska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Dominicano – akronim PRD), osnovana 1939., stranka je lijevoga centra. Osnivač stranke Juan Bosch bio je predsjednik 1963., a kandidati stranke bili su predsjednici republike i 1978–86. te 2000–2004. Od 1978. do 2010. jedna je od vodećih parlamentarnih stranaka (prva ili druga po broju zastupnika; 1978., 1982. i 1998. osvaja apsolutnu zastupničku većinu), potom joj utjecaj opada. Na izborima 2024. osvaja jedno zastupničko mjesto. Stranka dominikanskog oslobođenja (Partido de la Liberación Dominicana – akronim PLD), osnovana 1973., stranka je lijevog centra. Nastala je odcjepljenjem lijevog krila PRD-a. Njezini kandidati bili su predsjednici republike 1996–2000. i 2004–20. U parlament prvi put ulazi 1982., od izbora 2006. bila je prva po broju zastupnika (2010. i 2016. osvajala je apsolutnu zastupničku većinu), na izborima 2020. je druga, a 2024. pada na treće mjesto. Reformska socijalnokršćanska stranka (Partido Reformista Social Cristiano – akronim PRSC), osnovana 1984., stranka je desnog centra. Nastala je ujedinjenjem Reformske stranke (osnovane 1963), koja je bila vladajuća 1966–78. i Revolucionarne socijalnokršćanske stranke (osnovane 1962). Bila je na vlasti 1986–96. te prva po broju zastupnika 1986–94. Od izbora 1998. treća je stranka u parlamentu, od 2020. utjecaj joj opada. Na izborima 2024. osvaja četvrto mjesto (s nekoliko zastupnika). Revolucionarna moderna stranka (Partido Revolucionario Moderno – akronim PRM), osnovana 2014., stranka je centra. Nastala je rascjepom u PRD-u. U parlament ulazi na izborima 2016. kada osvaja drugo mjesto po broju zastupnika. Od 2020. na vlasti je s predsjednikom Luisom Abinaderom, a ujedno 2020. i 2024. osvaja apsolutnu zastupničku većinu. Snaga naroda (Forza del Pueblo – akronim FP), osnovana 2019., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem lijevog krila PLD-a i Dominikanske radničke stranke (osnovane 1980). U parlament ulazi 2020 (kao četvrta stranka, s nekoliko zastupnika), a 2024. druga je po broju zastupničkih mjesta te postaje vodeća u oporbi.
Književnost
Nakon izborene neovisnosti o Španjolskoj (1844), pojavili su se prozni autori i pjesnici koji pišu o urođenicima (tzv. indigenismo). To je jedna od najjačih književnih struja hispanske Amerike u XIX. st.; ona tematizira američke domorodce kao predmet društvenoga izrabljivanja i žrtve uništavanja identiteta. Za razliku od književnosti drugih zemalja, indigenismo u Dominikanskoj Republici prevladava i u pjesništvu. U pripovjednoj prozi toga razdoblja isticali su se Manuel Jesús Galván (1834–1879) i José Joaquín Pérez (1845–1900). Galván se pročuo romanom »Enriquillo« (1879), na temelju tekstova značajnih kroničara iz XVI. st., odajući priznanje kršćanskoj uljudbi španjolske kolonizacije, ali iskazujući naklonost prema nesretnomu domorodcu. U XX. st. ističe se Manuel del Cabral (1907–99), pjesnik s jakim osjećajem za nepravdu koju za Trujillove diktature proživljava crnačko i miješano stanovništvo. Najpoznatije ime Dominikanske Republike pjesnik je, filolog, antologičar, kritičar i povjesničar hispansko-američke kulture Pedro Henríquez Ureña (1884–1946). Za kulturnu povijest Dominikanske Republike fundamentalna je njegova »Kultura i kolonijalna književnost u Santo Domingu« (»La cultura y las letras coloniales en Santo Domingo«, 1936), a za hispanistiku »Smjerovi u hispansko-američkoj književnosti« (»Las corrientes literarias en la América Hispánica«, Cambridge, 1945., španjolsko izdanje 1949), te »Kulturna povijest Hispanske Amerike« (»Historia de la cultura en la América Hispánica«, izdana posmrtno 1947).
