Esfahan (Isfahan, perzijski Eṣfahān [esfæhα:'n]), glavni grad istoimene pokrajine, po veličini treći grad Irana; 1 961 260 st. (2016). Leži na Iranskoj visoravni, uz rijeku Zajende (Zayande), na 1550 m apsolutne visine. Središte je grada monumentalni Imamov trg (Mejdan Emam, kolokvijalno Naqš-e Jahan/Nakš-e Džahan, do 1979. Šahov trg), omeđen dvokatnim arkadama, izgrađen u doba procvata grada za sefevidskog šaha Abasa I. (početak XVII. st.), koji je na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1979. Trg (dug 560 m, širok 160 m) omeđen je Imamovom džamijom (Masjed-e/Masdžed Emam, prije Masdžed-e Šah; XVII. st.), šahovim dvorcem Ali Qapu/Kapu, džamijom šeika Lotfollaha (Lutfullah) iz 1617., portikom Qeysarie/Kejsarije i bazarom. Čuven je po 3 km dugoj aveniji Čahar Bag (Čahar Bagh; XVI–XVII. st.), koju uokviruju raskošni parkovi, fontane i paviljoni. Iz seldžučkog je doba džamija Masjed-e Jame/Masdžed-e Džame (IX. st.) koja je 2012. uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Most šaha Abasa I. (Si-o-se Pol) s 33 luka, Šahrestan (najstariji, izgrađen za dinastije Sasanida, poslije pregrađivan), Pol-e Haju/Khaju/Hadžu (1667) i drugi mostovi povezuju Esfahan sa suprotnom obalom rijeke. Palače Esfahana (više od 300), džamije, mauzoleji (npr. Al-Rašid, XII. st.) i minareti ubrajaju se među najvrjednije iranske građevine; među palačama iz XVII. st. ističu se Palača četrdeset stupova (Čehel Sotun), Palača osam rajeva (Hašt Behešt) i Ašrafova palača (Talar-e Ašraf). U četvrti Nova Jolfa/Džolfa, u koju su početkom XVII. st. naseljeni mnogi Armenci, nalazi se više armenskih crkava među kojima se ističe saborna crkva Sv. Spasa (poznata kao katedrala Vanka) sa zbirkom starih rukopisa i knjižnicom; sinagoga je najviše u četvrti Joubare (Džujbare). Ima više sveučilišta (Esfahansko, osnovano 1946., medicinsko, tehnološko i dr.); muzeji suvremene umjetnosti, dekorativne umjetnosti (zbirka umjetničkih radova iz doba dinastija Sefevida i Kadžara), prirodoslovni muzej. Moderno gospodarstvo razvija se za vladavine šaha Reze Pahlavija kada su potaknuti industrijski razvoj grada, osobito tekstilna proizvodnja (pamučne tkanine kalamkar (qalamkar), svila, vuna, trikotaža; često je nazivan iranskim Manchesterom), te obnova kulturnopovijesnih građevina. Esfahan se ubraja u vodeća industrijska središta Irana s jakom metalurgijom (željezo, čelik), proizvodnjom motornih vozila, zrakoplova, plinskih instalacija, rafinerijom nafte, petrokemijskom industrijom. U blizini se nalaze nuklearni pogoni za obogaćivanje urana. Sačuvana je tradicionalna izradba oružja, filigrana, keramike; osobito je poznat po izradbi perzijskih sagova. Jako je turističko središte Irana. Čvorište je prometnica (ceste, željezničke pruge) koje povezuju sjever i jug (Teheran sa Širazom i Bandar Abbasom) te istok zemlje (preko Jazda i Zahedana prema Pakistanu). Grad ima podzemnu željeznicu. Međunarodna zračna luka; zrakoplovna vojna baza.
Esfahanska dolina bila je naseljena već od ahemenidskoga doba. Esfahan je bio sjedište nestorijanske nadbiskupije (III. do VII. st.), a sastojao se od kršćanskoga (Džaj – Okrugli grad) i židovskoga dijela (Jahudija) koji su se nakon arapskog osvojenja spojili (oko 640). Znamenito trgovačko središte poznato po svilenim i pamučnim tkaninama, Esfahan je od 1051. postao prijestolnicom seldžučke države. Mongoli su ga porušili (XII. st.), Timur ga je spalio 1386., ali ga je 1589. ponovno izabrao za prijestolnicu Abas I. Veliki, koji ga je dao urbanistički urediti i izgraditi. Od XVIII. st. nazadovao, a ponovno se počeo razvijati od 1930-ih.
