Hilbert [hi'lbəɹt], David, njemački matematičar (Königsberg, danas Kalinjingrad, Ruska Federacija, 23. I. 1862 – Göttingen, 14. II. 1943). Doktorirao (1885) na Sveučilištu u Königsbergu gdje je radio (1886–95), a potom na Sveučilištu u Göttingenu (1895). Bavio se teorijom brojeva, matematičkom logikom, osnovama matematike, diferencijalnim i integralnim jednadžbama i dr. (smatra se posljednjim univerzalnim matematičarom). Dokazao niz načelno važnih teorema (npr. o nepostojanju plohe konstantne negativne zakrivljenosti bez singularne točke) i riješio nekoliko temeljnih problema matematike svojega doba (npr. Dirichletov problem). Teorijski je oblikovao Hilbertov prostor i utemeljio funkcionalnu analizu. Značajna je njegova knjiga Osnove geometrije (Grundlagen der Geometrie, 1899), kojom je na aksiomatskoj osnovi zasnovao elementarnu geometriju (Hilbertovi aksiomi).
U matematičkoj logici odijelio je formalnu teoriju koja se ispituje od sadržajne metateorije kojom se ispituje.
Hilbertovi problemi su 23 matematička problema koje su formulirali 1900 Hilbert i matematičarska zajednica na Drugom kongresu matematičara 1900. Primjerice, prvi je problem određivanje kardinalnog broja skupa kojim se opisuje kontinuum (hipoteza kontinuuma), drugi je problem konzistentnost aritmetičkih aksioma, treći je problem jednakost volumena dvaju tetraedara jednakih osnovica i visina. Neki od Hilbertovih problema riješeni su potpuno, neki djelomično, a neki nisu riješeni. Hilbertovi su radovi znatno utjecali na matematiku XX. stoljeća, određujući joj u velikoj mjeri putove Bio je član francuske Akademije znanosti (od 1911) i Royal Society (od 1928). Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Hilbert).