struka(e): suvremena povijest i politika
ilustracija
HRVATSKO PROLJEĆE, Miko Tripalo u Drnišu, 25. VII. 1971.
ilustracija
HRVATSKO PROLJEĆE, Savka Dabčević-Kučar 7. V. 1971. na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića), Zagreb
ilustracija
HRVATSKO PROLJEĆE, studentske demonstracije 19. VI. 1971. u Zagrebu (I. Z. Čičak, A. Paradžik i drugi)

Hrvatsko proljeće, naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze. Prve naznake reformnoga gibanja u političkom životu SR Hrvatske bile su uočljive već 1966. nakon Brijunskoga plenuma i potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice. Vodstvo SKH, u kojem su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, uz hijerarhijski eksponiranoga Vladimira Bakarića, počeli obnašati rukovodeće dužnosti, brzo je, nakon vala kritike protiv nezakonitih postupaka u tajnoj policiji i poboljšanja u odnosima između države i Katoličke crkve, otvorilo raspravu unutar partijskih foruma o nizu do tada tabuiranih tema – od bilance SFRJ do međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Unatoč kasnijim sporenjima, ono je posredno odobrilo i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), pa je i na taj način unosilo nove tonove u rasprave o nacionalnom pitanju. Odbijanje vodstva SKH da provodi represivne mjere protiv disonantnih tendencija zaštitilo je niz disidentskih pojava – od kritika Pregleda historije SKJ sa strane Franje Tuđmana do djelatnosti skupine T. I. N. i Hrvatskoga književnog lista (iako je represija, otkaza, smjena i sl. bilo). Pravi je zamah reformnoga pokreta počeo s Desetom sjednicom CK SKH (siječanj 1970) kada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam kao ništa manje opasan za stabilnost sustava od hrvatskog nacionalizma. Nova je formulacija predstavljala političku revoluciju u hrvatskom javnom životu. Nakon te sjednice bilo je moguće osporavati protuhrvatsko unitarističko jugoslavenstvo, a time afirmirati i neovisan hrvatski politički smjer. Hrvatska je bila definirana kao posebna i uvjetna politička zajednica, što se još više produbilo u raspravi o ustavnim amandmanima 1971., posebno u pravno-politološkim prijedlozima Nerkeza Smailagića. Reformno se razdoblje poklopilo s otvaranjem niza konzervativnih ustanova (reforma SKH, koncilska reforma u Katoličkoj crkvi, sveučilišna reforma) i s početkom studentskih i drugih socijalnih gibanja unutar zapadnih liberalnih demokracija, i to u uvjetima globalne kulturne demokratizacije i prvih najava informatičke revolucije. Hrvatsku je zahvatio velik zamah kreativnosti. Razdoblje od polovice 1960-ih do početka 1970-ih bilo je – u drugoj polovici XX. st. – doba najvažnijih dostignuća u hrvatskoj znanosti, književnosti i gotovo svim granama umjetnosti. To je razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (Hrvatski tjednik, HGG, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis) i velike slobode u svim medijima. Vjesnik, Vjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara. Predvodio je Matičin Hrvatski tjednik, posebno pod uredništvom Vlade Gotovca. Istodobno su se promišljali sustavniji oblici gospodarske reforme, koji su neminovno otvorili pitanja slobodnoga tržišta i kontrole nad ostvarenim »dohotkom«, odnosno profitom. Hrvatsko je proljeće imalo tri aspekta. Prvo, taj je pokret potekao iz potrebe dijela hrvatske političke elite da relegitimira svoju vlast u novim društvenim okolnostima – u kriznom razdoblju, kada je stari komunistički model gubio uvjerljivost, a izazovno mu je oponirala radikalna nova ljevica, sa svim pretpostavkama nove ideologizacije. Drugo, upravo zbog toga što je inicijativa bila u rukama dijela političke elite, taj je pokret bio reformski, tj. nužno je djelovao unutar zadanoga političkog i državnog sustava, te iz njega crpio različite ideologeme u funkciji njegove temeljite promjene. Treće, taj je pokret poprimio masovan oblik, što znači da je SKH svoj politički legitimitet prvi put tražio u masovnoj podršci, preko novih transmisijskih organizacija. Reformni se pokret u Hrvatskoj obično dijeli na tri segmenta. Prvi je segment krug reformnoga SKH, s dominantnim utjecajem na velik dio partijsko-državnog aparata i gospodarstvo, drugi obuhvaća krug Matice hrvatske, koja je stvaranjem mnogih svojih ogranaka omasovila podršku reformnomu kursu u SKH, ali i dijelu kulturne elite vezane uz Matičine časopise i novopokrenuti Hrvatski tjednik, a treći je segment bio studentski pokret, koji je preuzeo vodstvo studentske organizacije Sveučilišta u Zagrebu, kao i Saveza studenata Hrvatske. Takva shema ujedno preuveličava neovisnost, ali i unutarnje sukobe u svakome segmentu. Unutar SKJ/SKH jasno su se lučile dvije struje, koje je dijelio odnos prema samomu sustavu. Za reformiste sustav je bio elastičan, premda ne i otvoren, pa se mogao nadograđivati i iznova tumačiti. Taj »desnorevizionistički« odnos implicirao je ograničeni koncepcijski pluralizam, koji je išao u smjeru pluraliziranja cijeloga društva. Protivnici te struje, premda skloniji stanovitim promjenama sustava od svojih ekvivalenata u državama Varšavskoga pakta, nisu dopuštali nekvalificirane rasprave o sustavu. Zato su protivnici reformne struje i iznjedrili sintagmu »maspok«. Na taj su način željeli upozoriti na opasnost od širenja kruga političkog odlučivanja, s neželjenim posljedicama za opstanak sustava. Problem pluralizacije društva bio je prisutan i u Matičinu krugu, gdje je, kao i u studentskome pokretu, proizveo podjele oko stupnja odanosti reformnomu vodstvu SKH.

Premda je Hrvatsko proljeće bilo tipičan reformni pokret u kasnoj fazi socijalističkog poretka, njegove su posebnosti bile izražene u fetišizaciji međuodnosa klasnoga i nacionalnoga. Delegitimiranje hrvatskog identiteta i njegovih obilježja u SFRJ, moglo se osporiti samo uz unošenje nacionalnoga kao legitimne kategorije unutar službene ideologije. Pritom se tek iznimno, kao u zbirci Svi smo odgovorni? Petra Šegedina, ulazilo u višeslojne analize jugoslavenstva kao nacionalne ideologije. Ni pitanje Jugoslavije nije moglo biti riješeno. Umjesto toga, reformna je publicistika kroatizirala povijest lijevoga pokreta, antifašističkog partizanskog pokreta i Jugoslavije, unoseći nacionalna tumačenja u razdoblja u kojima nacionalni motivi nisu igrali primarnu ulogu. Na toj su platformi brisani trajni učinci nacionalnih podjela iz ratnih vremena, što je prihvaćeno i u dijelu emigrantskoga novinstva. Reformno je razdoblje smirilo pitanje emigracije preko pokušaja V. Holjevca u Matici iseljenika Hrvatske i niza drugih postupaka. Hrvatsko je proljeće uzdrmalo strukture integralistički koncipirane SFRJ, kao i monolitnost partijske države. Unatoč iluzijama o pokroviteljstvu Josipa Broza Tita nad reformnim pokretom, on i vodstvo SKJ u njemu su sve više vidjeli opasna suparnika. Moćne skupine unutar JNA i srpske zajednice u Hrvatskoj također su dominantno djelovale protiv proljećara. Inozemni prigovori, sa sovjetske i zapadne strane, bitno su odredili strategiju slamanja pokreta, iako on ni u jednom trenutku nije mogao promijeniti ustaljeni hladnoratovski poredak i mjesto SFRJ u blokovskome rascjepu. Tito je 4. srpnja 1971. u razgovoru s hrvatskim vodstvom već zagovarao mjere protiv »divljanja nacionalizma«. Početak studentskoga štrajka, u drugoj polovici studenoga 1971., dao je izliku za intervenciju protiv hrvatskoga reformnog vodstva, koje je već bilo izgubilo povjerenje državnog i partijskog vrha. Upravo je studentski štrajk, pod vodstvom Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička, bio zalog za jačanje pluralizma unutar oslabljenoga reformnoga bloka.

Represija koja je Hrvatsku zahvatila nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1–2. prosinca 1971), te nakon podnošenja ostavki istoga vodstva na sjednici CK SKH (12. prosinca 1971), imala je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera te prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje koje je trajno obilježilo novopostavljeno vodstvo SKH i do kraja oslabilo projugoslavenske tendencije u hrvatskom društvu. Nakon sastanka u Karađorđevu, unatoč stanovitim koncesijama kojima se nastojalo smiriti prilike u Hrvatskoj, bilo je jasno da, u nekim novim demokratskim uvjetima, reforme više neće biti dovoljne te da će u budućnosti hrvatska vodstva optirati za razdruženje i neovisnost. Nositelji reformnoga pokreta iznijeli su različite pouke iz poraza nakon sastanka u Karađorđevu. U tom razdoblju latentne radikalizacije, koja se može iščitati sa stranica emigrantskoga tiska, realnacionalisti poput F. Tuđmana počeli su tragati za partnerima u državi i emigraciji. Najznačajnije ličnosti reformnoga pokreta ipak su se okrenule liberalnim popperovskim analizama, koje su ih odvele u socijaldemokraciju (M. Tripalo), narodnjaštvo (S. Dabčević-Kučar) i liberalizam (V. Gotovac). Među prvacima pokreta za ljudska prava 1990-ih bilo je i mnogo proljećara (I. Z. Čičak, Božidar Novak, M. Tripalo, Vjekoslav Vidović). Zato se reformno razdoblje s pravom smatra uvodnim čimbenikom u stvaranju neovisne Republike Hrvatske.

Citiranje:

Hrvatsko proljeće. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/hrvatsko-proljece>.