struka(e): povijest, opća
ilustracija
KMETSTVO, isprava bana J. Jelačića o ukidanju kmetstva iz 1848.

kmetstvo, stalež i društv. odnos u feudalizmu prema kojem je seljak vezan različitim obvezama uz gospodara zemlje te mu je pravno podložan. Osnovni je preduvjet za nastanak kmetstva, kao i feudalizma, društvo koje se temelji na poljoprivredi kao gl. gosp. grani. Takvo je kmetstvo karakteristično za većinu eur. zemalja te za neke neeur. zemlje (npr. Japan i Kinu). Podatke o kmetstvu u Hrvatskoj nemoguće je naći u izvornim dokumentima prije razvijenog sr. vijeka, kada dolazi do raslojavanja seoskih zajednica iz kojih se izdvajaju hrv. srednjovj. vlastela. Slabljenjem seoskih općina i osiromašenjem njihove zemljišne podloge seljaci postupno prelaze na vlastelinske zemljišne posjede, čime jačaju podložnički odnosi. Iako u početku prelazak seljaka na vlastelinsko imanje nije nužno značio gubitak slobode kretanja (libertas migrandi), ipak je tijekom kasnoga sr. vijeka nastalo staleško kmetstvo koje je seljaka čvrsto vezalo uz vlastelinsku zemlju i onemogućavalo mu slobodu kretanja. Nazivlje koje je u srednjovj. izvorima označivalo kmetove bilo je različito: jobagio, colonus, villanus i subditus. Ta raznolikost uvjetovana je kako područjem nastanka pojedinih dokumenata tako i razlikama u društv. položaju koje su pojedini od tih naziva označivali. U kontinentalnom je području Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva jobagio u poč. označivao kralj. službenika, a nakon tatarske provale, u pol. XIII. st., ovisnoga seljaka (rustici jobagiones), koji je imao osobnu slobodu, ali je uz zemljišnoga gospodara bio vezan novčanim podavanjima, a rijetko i radnom obvezom. Oni su pravno bili podređeni svojemu gospodaru, ali su imali slobodu kretanja. Naziv kolon (colonus) primarno se upotrebljavao u Dalmaciji, gdje je označivao seljaka koji je uzimao patricijsku ili crkv. zemlju u ugovorni zakup te je s nje morao davati ugovorenu količinu plodova. U XVI. st. pojavile su se još neke kategorije ovisnoga seljaštva prema imovinskoj diferencijaciji. Naime, samo je mali dio ovisnoga seljaštva držao cijelo selište (cjeloselci), dok su većina bili poluselišnjaci (medialisti), četvrtselišnjaci (kvartalisti), te želiri ili inkvilini koji su bili bezemljaši ili držaoci vrlo malih posjeda. Potkraj XV. i na poč. XVI. st. nastala je skupina seljaka slobodnjaka (libertina) koji su, premda ovisni o vlastelinu, bili oslobođeni nekih ili svih podavanja.

U feud. društv. poretku piramidalna oblika kmetovi su se nalazili na dnu društv. ljestvice, ali je kmetstvo bilo gosp. temelj cijeloga feud. sustava (→ feudalizam). S obzirom na to da je vlastelinska zemlja bila podijeljena na alodijalni posjed, koji je vlastelin zadržavao za sebe, i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima, proizlazile su tri gl. vrste kmetskih podavanja: radna renta (tlaka), davanja u naturi i novcu (→ daće ili dažbine). Kmetovi su nerijetko bili obvezni na službu na vlastelinskom imanju, u dvorcu ili u velikaškoj vojsci. Od XIII. st. dolazilo je do pojave tzv. komutacije, odn. promjene vrste rente na slavonskim vlastelinstvima. Pritom se težište kmetskih obveza postupno prebacivalo s radne i naturalne na novčanu rentu. Komutacija se također primjećivala i u kasnijim razdobljima. Potkraj sr. vijeka položaj kmetova sve se više pogoršavao zbog teških obveza te potpune podređenosti samovolji i zlostavljanju feud. gospodara. O tome svjedoči i Ivan Arhiđakon Gorički u Statutima Zagrebačkoga kaptola iz 1334., u kojima su, među ostalim, zabilježene dužnosti kmetova na posjedima Zagrebačkoga kaptola, a koji je podsjećao zagrebačke kanonike da su i kmetovi ljudi te da ih ne treba kažnjavati za najmanje prijestupe. O samovolji vlastele govori i podatak da je kralj Ludovik I. Anžuvinac 1366. zabranio preseljavanje i odvođenje kmetova u Slavoniji, što se često događalo pod velikaškom prisilom. Djelomice i zbog sve težega položaja ovisnoga seljaštva u XV. st. nastali su urbari kojima su vlastelini nastojali točnije utvrditi kmetske obveze. Tako je 1477. nastao urbar pavlinskoga samostana u Strezi, a 1486. urbar modruškoga vlastelinstva, koji je gl. izvor o položaju kmetova na frankapanskim posjedima u XV. st. Komutacija radne i naturalne rente u novčanu dosegnula je vrhunac u kasnom sr. vijeku. Naime, od poč. XV. st. naturalna daća i tlaka bile su bitno smanjene zbog razvoja novčanoga tržišta i potrebe obrane od Osmanlija, a znatno se povećalo podavanje u novcu. Koliko su osman. napadi na Hrvatsku i Slavoniju utjecali na pogoršanje položaja kmetova, pokazuje i činjenica da je na križevačkom saboru 1538., gdje se raspravljalo o obrani kraljevstva, zaključeno da svaki velikaš mora od 36 kmetskih kuća naoružati i uzdržavati godinu dana 1 konjanika, da je svaki velikaš dužan s petinom svojih kmetova sudjelovati u obrani, te da na svakih 20 kmetskih kuća velikaši moraju držati u pripravi po 1 kola hrane za opskrbu vojske. I gosp. prilike utjecale su na pogoršanje položaja ovisnoga seljaštva. Od pol. XVI. st. ponovno je došlo do komutacije rente. Zbog porasta cijena došlo je do pada vrijednosti novca pa su i novčane daće, ugl. ustaljene, postale manje zanimljive vlasteli. To je, kao i sve veće zanimanje vlastele za trgovinu poljoprivr. proizvodima, utjecalo na ponovno povećanje naturalne rente kao najteže obveze ovisnih seljaka. Posljedica njihova teškoga položaja bio je niz seljačkih buna od polovice do kraja XVI. st., kako na posjedima vlastele tako i na crkv. posjedima. Iz toga razdoblja najpoznatija je seljačka buna u Hrvatskom zagorju 1573., koja se proširila na dijelove Kranjske i Štajerske.

U XVII. st., zbog težnje vlastele da trguju isključivo poljoprivr. proizvodima sa svojih alodijalnih posjeda, smanjila se naturalna renta, a povećala obveza radne rente, koja je u tom stoljeću dosegnula 2/3 ukupnih kmetskih obveza prema vlastelinima. Upravo otpor prema povećanju radne rente izazvao je niz seljačkih buna u Hrvatskoj i Slavoniji u XVII. st. Najveće su bile bune Štibrenaca 1632–36. na posjedima Zagrebačkoga kaptola i bune na sisačkom vlastelinstvu u pol. XVII. st. Snažne posljedice na sustav kmetstva izazvao je Bečki (Veliki) rat (1683–99), kada su oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske i Slavonije. Tada su nastali veliki vlastelinski posjedi u Slavoniji na kojima su obveze kmetova određene prema odredbama povjerenstva grofa F. J. C. Caraffe. Ovisni su seljaci pritom bili obvezni plaćati paušalnu novčanu i naturalnu rentu u obliku desetine, ali su bili oslobođeni radne rente. Budući da su vlastela povremeno samovoljno nametala obvezu tlake, postavila se potreba za javnopravnim uređenjem kmetskih obveza, što je dovelo do pojave urbara kojima su uređeni vlastelinsko-kmetski odnosi. Prvi urbar za područje Slavonije, kojim je djelomice dokinuta samovolja veleposjednika i opći nered u odnosima između podanika i veleposjednika, izdao je 1737. kralj Karlo VI. Sljedeći korak bilo je izdavanje jedinstvenog urbara za županije Požešku, Virovitičku i Srijemsku 1756. na poticaj Marije Terezije. Naposljetku, 1780. Marija Terezija proglasila je jedinstven urbar za tzv. užu Hrvatsku (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka županija), koji je ostao na snazi sve do ukinuća kmetstva 1848. Iako su urbari pridonijeli uređenju kmetstva i poboljšanju položaja kmetova u Hrvatskoj i Slavoniji, odlučujući korak u reformi kmetstva bio je Patent o slobodnome seljenju kmetova koji je donio kralj Josip II. 1785. Njime je ukinuta osobna ovisnost seljaka o feud. gospodarima, a kmetovima je bilo dopušteno pravo na seljenje, slobodno raspolaganje pokretnim dobrima i školovanje. Kmetstvo u Hrvatskoj u cijelosti je ukinuto 1848. odredbama Hrvatskog sabora i Banskim pismom bana J. Jelačića.

Citiranje:

kmetstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kmetstvo>.