struka(e): bizantska književnost | povijest, opća
Konstantin VII. Porfirogenet
bizantski car od 913
Rođen(a): Carigrad, IX. 905.
Umr(la)o: ?, 9. XI. 959.

Konstantin VII. Porfirogenet (grčki Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος, Κōnstantĩnos ho Porphyrogénnētos: Konstantin Grimiznorođeni, latinizirano Constantinus Porphyrogenitus), bizantski car od 913 (Carigrad, IX. 905?, 9. XI. 959). Sin Lava VI. Mudroga, čijim je suvladarom postao 911. Nakon očeve smrti (912) vladao je njegov stric Aleksandar, a od 913. namjesničko vijeće, isprva na čelu s carigradskim patrijarhom Nikolom Mistikom, potom s Konstantinovom majkom Zoe. God. 920. regentom je postao Roman I. Lakapen, čijom se kćerju Helenom Konstantin oženio. Do 945., kada je započeo samostalno vladati, bavio se kulturnopolitičkom, književnom i umjetničkom djelatnošću pa je na svojem dvoru okupio velik broj izobraženih ljudi radi prikupljanja antičkih i ranobizantskih djela. Rezultat su toga rada mnogobrojni traktati i spisi enciklopedijske naravi (pretežno kompilacije), od kojih su osobito vrijedni Izvadci o poslanstvima (Ὑπόϑεσıς τοῦ περì πρέσβεων τεύχους Ῥωμαίων πρὸς ἐϑνıϰούς, navodi se pod latinskim naslovom Excerpta de legationibus), o diplomatskoj djelatnosti u Bizantu, Izvadci o vrlinama i porocima (Ὑπόϑεσıς τοῦ περì ἀρετῆς ϰαì ϰαϰίας, latinski Excerpta de virtutibus et vitiis), nastali na temelju djelomice sačuvana djela rimskog povjesničara Kasija Kokcejana Diona, te Izvadci o zasjedama (Περì ἐπıβουλῶν ϰατὰ βασıλέων γεγονυıῶν, latinski Excerpta de insidiis), o usponu careva na prijestolje, pokušajima njihova ubojstva i uzurpacijama. Sam Konstantin sastavio je nekoliko djela; u spisu O temama (Περì τῶν ϑεμάτων τῶν ἀνηϰόντων τῇ βασıλείᾳ τῶν Ῥωμαίων, latinski De thematibus) pisao je o povijesti i ustrojstvu bizantskih pokrajina, a u traktatu O ceremonijama (Ἔϰϑεσıς τῆς βασıλείου τάξεως, latinski De cerimoniis) iscrpno je opisao bizantski dvorski ceremonijal. U Povijesnom razlaganju života i djela Bazilijeva (Ἱστορıϰὴ δıήγησıς τοῦ βίου ϰαì τῶν πράξεων Bασıλείου), panegiričkoj biografiji svojega djeda Bazilija I., donio je i podatke o južnoslavenskim narodima. Kao izvor za proučavanje povijesti južnih Slavena osobito je vrijedan spis O upravljanju Carstvom (Πρὸς τὸν ἴδıον υἱὸν Ῥωμανόν, latinski De administrando imperio), zamišljen kao priručnik o vladanju državom, a namijenio ga je sinu Romanu. U njemu je donio niz praktičnih uputa o vođenju vanjske politike te velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva. Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka. U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, o njihovoj povijesti do polovice X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30, Rasprava o tematu Dalmaciji, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, u kojem se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju. O odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom kratke se bilješke donose u poglavlju 29, O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju. Poglavlja 29–31 također su značajna zbog podataka o pokrštavanju Hrvata pa je tako Konstantinovo djelo glavni izvor za proučavanje problematike doseljenja i pokrštenja Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti, jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovici IX. st. te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava. Konstantinovu vladavinu u vanjskoj su politici obilježile odlučne borbe protiv Arapa na istoku, živa diplomatska aktivnost (s Omejidima iz Córdobe, s njemačkim kraljem Otonom I. Velikim), prijateljstvo s Rusima i mir s Bugarima. U unutarnjoj politici održavao je ravnotežu utjecaja vojnih i civilnih službenika, zemljoposjedničke aristokracije i vojnika stratiota. Naslijedio ga je sin Roman II.

Citiranje:

Konstantin VII. Porfirogenet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/konstantin-vii-porfirogenet>.