kubizam (francuski coubisme, prema kubus), smjer u europskom slikarstvu, a zatim i kiparstvu, koji se pojavio u Francuskoj oko 1907. Zasnivao se na Cézanneovoj postavci da se svi oblici u prirodi mogu likovno ostvariti prema osnovnim geometrijskim likovima. Kubistički su slikari gradili slike krajolika, ljudskoga lika i mrtve prirode u stiliziranim oblicima ne samo kocke, koju su smatrali temeljnim oblikom, nego i drugih geometrijskih tijela (Gospođice iz Avignona, P. Picasso, 1907; Čovjek s gitarom, G. Braque, 1911). Posebno je na kubiste utjecala crnačka i polinezijska plastika, koja im je otkrila iskonsku snagu i izražajnost jednostavnih, sažetih oblika. U prvom razdoblju, tzv. analitičkom kubizmu (1910–12), struktura slike temeljila se na pojavnosti i rješavala se u smislu iluzionističko-plastičnoga prostora. Poslije je nastao tzv. sintetički kubizam (1912–14): oblici se stiliziraju geometrijski plošno i bliski su ornamentu i dekoraciji, boje se slažu u jake kontraste; u daljnjem razvoju kubizam se približio apstrakciji. U razdoblju kubizma započelo je eksperimentiranje s kolažima od dijelova novina i tkanina, komadića drva, stakla i sl. (Čaša, novine i boca vina, H. Gris, 1913). Kubizam je prvi suvremeni likovni smjer koji je svjesno ukinuo optičku iluziju i racionalnom analizom elemenata stvarnosti uspostavio autonoman likovni poredak na slici. Glavni su predstavnici kubizma: P. Picasso, G. Braque, J. Gris, F. Léger, R. i S. Delaunay, A. Lhote te A. Gleizes i J. Metzinger (autori prvoga traktata o kubizmu, 1912) i teoretičar kubizma G. Apollinaire. Izvan Francuske primjenjivali su djelomično i povremeno elemente kubizma M. Chagall, L. Feininger, G. De Chirico i dr. te njemački ekspresionisti, osobito skupina »Der Blaue Reiter« (F. Marc, V. Kandinski, P. Klee). Najdosljednije su provodili kubistička načela u kiparstvu J. Lipchitz, H. Laurens, O. Zadkin, R. Duchamp-Villon i P. Gargallo, a djelomice A. Arhipenko i R. Belling. Kubizam je snažno utjecao na avangardna kretanja onoga doba (kubofuturizam, konstruktivizam i suprematizam u Rusiji te vorticizam u Engleskoj, a elementi kubističke estetike prisutni su u arhitekturi purizma, os. u projektima Le Corbusiera i A. Ozenfanta).
U Hrvatskoj se kubizam nije javio kao dosljedno provođen likovni smjer, no odjeci kubističkih shvaćanja zamjetljivi su, između 1920-ih i 1930-ih, u djelima umjetnika koji su se svojim morfološkim značajkama uklapali u tendencije konstruktivizma (J. Seissel), ekspresionizma (M. Tartaglia, V. Gecan, R. Venucci, V. Varlaj, Đ. Tiljak, J. Miše, V. Becić, S. Kovačić-Tajčević, K. Ružička, M. Trepše, O. Postružnik) i neoklasicizma (M. Uzelac, I. Režek).
