Milano [mila:'no], glavni grad talijanske regije Lombardije, najvažnije gospodarsko, poslovno i prometno središte Italije; 1 242 123 st. (2011). Smještaj u Padskoj nizini (122 m), kojom lako komunicira sa Sredozemljem te alpskim prijevojem sa zemljama srednje i zapadne Europe, uvjetovao je već u prošlosti prometnu i trgovačku ulogu Milana. Srednjovjekovni Milano bio je poznato središte proizvodnje oružja, a nakon toga središte svilarstva i trgovine. Pretežno neplanska gradnja Milana u prošlosti u drugoj se polovici XIX. st. uskladila s novim urbanističkim rješenjima pa je potkraj toga stoljeća dobio izgled koji se dijelom i danas sačuvao. Razvoj milanske industrije, u kojoj uz domaći sudjeluje i švicarski, njemački i francuski kapital, datira također od druge polovice XIX. st. Tada je izgrađena željeznička mreža i probijen tunel St. Gothard (1882), čime je znatno olakšana doprema sirovina i ugljena iz Njemačke za milansku metalurgiju. Podizanje termoelektrane kraj Milana (1883), prve u Europi, i poslije iskorištavanje lombardijskih energetskih izvora (hidroenergija, ležišta metana i dr.) pridonijeli su intenzivnu razvoju industrije i grada. Nakon stradanja u II. svjetskome ratu, naglim razvojem obnovljene industrije Milano je izbio na čelo najjače industrijske koncentracije u Italiji (tzv. industrijski trokut Milano–Torino–Genova). Uz metalnu industriju (tvornice automobila Alfa Romeo i drugih motornih vozila, željezničkoga materijala i sl.) snažno se razvija elektrotehnička i elektronička, kemijska, farmaceutska, tekstilna i prehrambena industrija te proizvodnja pneumatika, keramike, obuće i dr. Milano je i poznato bankarsko, trgovačko središte (najveće europsko tržište svile), modno i glazbeno središte. U Milanu je sjedište talijanske burze (Borsa). Osobito je poznat po velesajmovima (Fiera di Milano), trijenalima primijenjenih umjetnosti te modnim revijama. Četiri sveučilišta, mnogobrojni znanstveni instituti, muzeji, umjetničke zbirke (pinakoteka Brera), knjižnice (→ ambrosiana), galerije, vrlo živa izdavačka djelatnost (Mondadori, Rizzoli, Garzanti i druge kuće), neoklasicističko operno kazalište La Scala (Teatro alla Scala) i druge scene (Lirico, Manzoni, dell’Elfo, Porta Romana, Piccolo Teatro, Arcimboldi i dr.) govore o njegovoj kulturnoj ulozi, a bazilika Sant’Ambrogio (IV–XII. st.), samostan Santa Maria delle Grazie (XV. st.) s Posljednjom večerom Leonarda da Vincija (na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1980), gotička katedrala (XIV–XIX. st.), Ospedale Maggiore, Castello Sforzesco (muzeji i galerije) i niz drugih građevina svjedoče o njegovoj bogatoj prošlosti. Milano ima posebno značenje kao prometno čvorište s najintenzivnijim željezničkim putničkim i robnim prometom u Italiji. Cestama i autocestama povezan je gotovo cijeli talijanski prostor s Milanom, a preko njega sa srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim zemljama. Važnost Milana povećavaju dvije zračne luke (Malpensa, Linate) sa živim unutrašnjim i međunarodnim prometom. – Na mjestu današnjega grada postojala je keltska naseobina koju su Rimljani zvali Mediolanum. Godine 222. pr. Kr. došla je pod rimsku upravu. Za uspostave sustava tetrarhije, u doba cara Dioklecijana, Milano je postao jednom od carskih rezidencija. Ondje su se 313. Konstantin I. Veliki, vladar zapadnoga dijela Rimskoga Carstva, i Licinije, vladar istočnoga dijela Carstva, dogovorili da se kršćanstvo izjednači s ostalim vjerama (→ milanski edikt). Pod biskupom Ambrozijem u IV. st. stekao je određenu crkvenu autonomiju u odnosu na Rim (zadržala se posebna ambrozijanska liturgija). Grad je teško stradao 452., kada ga je poharao Atila. Godine 476. osvojio ga je Odoakar, a 493. Teodorik. Za vrijeme Karolinga gradom je upravljao nadbiskup. U XI. st. izbijali su sukobi između milanskih građana u savezu s lombardijskim patarenima i plemstva, koje je predvodio nadbiskup. Pobijedivši u tom sukobu, Milano je postao neovisna gradska komuna, nakon čega je stekao vodeći položaj među sjevernotalijanskim gradovima. Fridrik I. Barbarossa zauzeo ga je nakon opsade i razrušio (1162), no već 1176. Milano je na čelu Lombardijske lige potukao Barbarossu kraj Legnana, a mirom u Konstanzu 1183. priznata mu je autonomija. U XIII. st., nakon ogorčenih okršaja, gradom su 1241. zavladali najprije gvelfi, a 1277. gibelinska obitelj Visconti. Nakon smrti posljednjega Viscontija 1447. vlast je prisvojio 1450. kondotjer Francesco Sforza. U doba vlasti njegova sina Ludovica (1479–99) Milano je postao jednim od najvažnijih kulturnih središta Europe. Nakon neuspjelih pokušaja francuskoga kralja da grad podvrgne pod svoju vlast (1499–1525), smrću posljednjega Sforze (1535) Milansko je vojvodstvo došlo pod španjolsku krunu, a nakon Rata za španjolsku baštinu (1701–14) pod Habsburgovce. Godine 1796. zauzeo ga je Napoleon I. Bonaparte i pretvorio ga u središte Cisalpinske Republike, a zatim Republike Italije pa Kraljevine Italije. Sve do Bečkoga kongresa (1814–15) Milano je, s prekidom 1799–1800., bio pod Napoleonovom vlašću, a zatim ponovno pod Austrijom. Kao istaknuti grad risorgimenta, Milano je bio središte otpora protiv Austrije, a u revolucionarna zbivanjima 1848. također je imao značajno mjesto. U »petodnevnom ustanku« 18–22. III. 1848. milanski ustanici protjerali su iz grada cijelu austrijsku vojsku feldmaršala J. J. Radetzkoga. Nakon bitke kraj Custozze (1859) Austrijanci su u kolovozu ponovno preuzeli grad, ali su ga konačno napustili nakon poraza kraj Solferina i Magente (1859), kada je Milano s Lombardijom postao sastavni dio Sardinskoga Kraljevstva, a 1861. sjedinjene Kraljevine Italije. Usporedno s brzim razvojem industrije u drugoj pol. XIX. st., postao je glavno središte talijanskoga radništva. Godine 1882. ondje je osnovana Talijanska radnička stranka, a 1898. izbio je prvi generalni štrajk. Mussolini je u Milanu osnovao prve fašističke odrede (fasci di combattimento). U II. svjetskom ratu sjedište Komiteta nacionalnog oslobođenja Gornje Italije, a nakon pada Mussolinijeva režima 1943. bio pod njemačkom okupacijom. Oslobođen 1945.