struka(e): religija

pakao, u mnogim religijama, predodžba o podzemlju kao svijetu smrti, božanstava pokojnika, podzemnih demona, te prebivalištu pokojnika. U Starom zavjetu pojam pakla odgovara šeolu; onamo ljudi odlaze nakon smrti, ali se pravednik nada da će ga Bog odande izbaviti i uzeti sa sobom u nebesku slavu (raj), a samo će bezbožnici zauvijek ostati u šeolu. U Novom zavjetu postoji predodžba mjesta (Gehena) eshatološke kazne nakon posljednjega suda za dušu i tijelo osuđenih, ali i za demone i Sotonu. Kršćansko poimanje pakla temelji se na Bibliji i kršćanskoj predaji. Literarno-teološka, osobito pučka, slika pakla veže se na predodžbe antičkih kozmogonijâ (iranske, semitske, helenističke) kao što su bezdan, podzemno ognjeno jezero, tjelesne muke koje nanose demoni, »plač i škrgut zubi«. U paklu je mediteranskoga kulturnoga kruga vatra i žega, a u paklu Eskima i sibirskih naroda vječiti led i snijeg. U kršćanskoj teologiji te slike imaju samo metaforičko značenje, jer pakao nije mjesto nego stanje. Dok su neki patristički pisci prihvaćali novozavjetnu predodžbu pakla, Origen i neki drugi nijekali su vječnost paklenih muka i zastupali naučavanje o apokatastazi, konačnom očišćenju i spasenju svih grješnika. U katoličkoj teologiji javlja se vrlo rano misao o čistilištu, koje zabacuju protestanti. Dok tradicionalna protestantska eshatologija (zajedno s pravoslavnom i katoličkom) naučava egzistenciju pakla, dotle se u modernim teološkim strujanjima nazire tendencija univerzalizma (općega spasenja) i nade.

U islamu, naziv za pakao je džehenem, opisan u Kuranu kao strašna neman ili krater sa sedam vrata i sedam različitih razina u koncentričnim krugovima; prema jednima je vječan, a prema drugima vremenit.

U zagrobni svijet kazne i muka vjerovali su mnogi stari narodi (u Asiraca i Babilonaca Arallu, u Grka Had, u Izraelaca šeol, u starih Germana Hel itd.). Ipak se antički pojam zagrobnoga boravišta ne poklapa s idejom pakla, jer u podzemlje (→ had) polaze svi mrtvi, dok je pakao samo za najteže grješnike. U helenističkim mitovima i grčkim mističnim kultovima dolazi do izražaja pojam Tartar, kao mjesto kazne, a u kasnom židovstvu Abadon i Gehena kao mjesto uništenja i propasti.

U budizmu i hinduizmu pojmu pakla odgovara naraka; njih u obje religije ima više, a sve predstavljaju stanje kazne i muka.

Pakao je poslužio kao motiv u kršćanskoj ikonografiji (osobito na slikama Posljednjega suda) i u književnosti (Dante). – U prenesenom značenju: najužasnije životne prilike, bijeda, nemoral, svađe, smrtna opasnost (»pakao na zemlji«, »ratni pakao«, »proživio sam pakao«).

Citiranje:

pakao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pakao>.