Ranitović, Branko, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Bečej, Srbija, 4. V. 1925 – Rovinj, 27. I. 2010). Maturirao je u Beogradu 1945; od iste godine živio u Zagrebu, gdje je od 1949. radio u Nastavnom filmu (od 1953. Zora film) kao scenarist i redatelj namjenskih, industrijskih i obrazovnih filmova – dokumentarnih (Zlato i srebro Zadra, 1953; Mozaik (Eufraziana), 1955) i animiranih. U potonjima pokušava spojiti tendencije modernističke animacije Zagrebačke škole crtanog filma s obrazovnim potrebama filmova namijenjenih nastavi, što ga odvodi prema specifičnim estetskim rješenjima, atipičnima za samu Zagrebačku školu, pa se tako koristi kolažnom tehnikom (animacija dječjih crteža u filmu Prometni znaci – ulični junaci, 1958., nagrađivanom na festivalima u Puli, Veneciji i Mar del Plati) i animacijom lutaka (Srce u snijegu, 1959). Od 1958. u statusu je slobodnoga umjetnika te počinje suradnju sa Studijem za crtani film Zagreb filma, isprva kao scenarist (u filmovima Dušana Vukotića i Norberta Neugebauera). Režira od 1960 (Dva puža, 1960; Sanjar, 1961; Luda noga, 1965), a ističu mu se četiri filma nastala u surežiji s vodećim crtačima i animatorima Zagrebačke škole – Tolerancija (1967., nagrada na festivalu u Berlinu) sa Zlatkom Grgićem, 1 + 1 = 3 (1967., posebna nagrada žirija na Canneskom festivalu) sa Zdenkom Gašparovićem, međunarodno nagrađivana Maska crvene smrti (1969) s Pavlom Štalterom te Vrata (1971) s Nedeljkom Dragićem. Estetiku i praktična iskustva Zagrebačke škole potom koristi radeći s drugim filmskim producentima u Hrvatskoj (u Mozaik filmu, Jadran filmu, Adria filmu i Luna filmu), BiH, Makedoniji, Sloveniji (gdje za Viba film 1978–98. režira 30 epizoda crtane serije Medvjed Bojan) i Srbiji (serija crtanih filmova Ah, taj film u Dunav filmu 1978), kao i za producente iz Njemačke, Poljske i Švicarske. Kao dokumentarist istaknuo se filmovima Moj dom (1958) i Pogreb Štefa Halačeka (1960), adaptacijom novele Slavka Kolara, u kojima također primjenjuje kolažnu tehniku (u prvome dječji crteži, u drugome slike naivnih slikara). Zapaženi su mu i dokumentarno-kompilacijski filmovi o početcima kinematografije (Kamera 300, 1958., o makedonsko-vlaškom pioniru filma Miltonu Manakiju; Eppur si muove ili kako je domaći film ipak krenuo, 1963; I bi riječ, 1964). Za Televiziju Zagreb realizirao je niz emisija o umjetnicima (U prvom planu). Režirao je oko 150 filmova (primivši oko 40 nagrada), a njegov zamašan filmski opus ostao je mahom na margini kritičke recepcije jer nije bio crtač ni animator, a u najuspjelijim je djelima stajao pod velikim dojmom poetike Zagrebačke škole koje je, međutim, bio neumoran širitelj izvan matičnoga studija Zagreb filma.
Ostali važniji filmovi: Rat koji još traje (1959), Nisu znali jer su mali (1960), Luda graja zbog tramvaja (1962), Plameni cvijet (1962), Švapski adet und bosnische vilajet (1962), Tri junaka (1962), Znanje za putovanje (1962), Phoenix (Feniks, 1963), Artist (1964), Stvari (1964), Vođa (Vodač, 1964), Manevri (1967), Luđakovi zapisi (Norčevi zapiski, 1967), Cvijet (Cvet, 1968), Kovčeg (Kovček, 1968), Curriculum vitae (1969), Pozivnica (1970), Putovanje (1970), Pygmalion (1971), Mojca (1972), Katrin u zoološkom vrtu (Katrin in Zoo, 1972), Kameleon (1975), Kentaur (1977), Generali, vojskovođe, admirali (1978), Homo volans (1979), Orator (1979), Slijepi Orfej (1980), Šest vježbi (6 etud, 1986), Metamorphosis (1988), Pet lakih komada (1989), Epilog (1990).