smisao.
1. U filozofiji, posljedak misaonoga motrenja neke stvari, pri čem u samoj svijesti misaoni i osjetilni sadržaj još uvijek nisu razdvojeni. Dok značenje kao čisti nadosjetilni pojam stvari kategorijalno ukida tu povezanost i time predstavlja čistu logičku danost, smisao za svoju bitnu pretpostavku ima osjetilnu spoznaju, tj. njezinu podudarnost s osjetilnim predmetom i shvaćanjem njezine unutarnje svrhovitosti (smislenosti). Etički se može govoriti o smislu neke radnje, smislu zla ili o smislu života uopće, čime se istodobno sam smisao uzdiže iznad vezanosti za osjetilnost. Cjelokupni čovjekov svijet i povijest promatraju se u duhovnim znanostima kao »smislene strukture«, u kojima se zrcale samoobjektivacije duha (kultura, religija, filozofija itd.). Semantički smisao podrazumijeva odnos znaka i označenoga, odn. jezično ozbiljenje nekog intendiranoga smisla: budući da je smisao, za razliku od značenja kao pojma, posredovan jezičnim izrazom, te da zbog jezičnih ekvivokacija nikad ne može biti jednoznačno dan i univezalno razumljiv, on uvijek pretpostavlja nužnost naknadnoga razumijevanja i sporazumijevanja.
2. U lingvistici, semantički pojam koji je preuzet iz filozofije. Klasičan je primjer razdiobe pojmova referencije (Bedeutung) i smisla (Sinn) kod G. Fregea rečenica Jutarnja zvijezda je večernja zvijezda. Dva izraza, »jutarnja zvijezda« i »večernja zvijezda«, imaju istu referenciju (Bedeutung), odn. referiraju se ili odnose na istu pojavnost stvarnoga svijeta – planet Veneru, ali nemaju isti smisao. U fregeovskom filoz. tumačenju smisao je način na koji jezični znak predočuje referent. Dva jezična znaka koja se mogu odnositi na iste referente predočuju ih na različit način i imaju različit smisao. Ilustrativan je primjer odnos dvaju izraza pobjednik kod Jene – gubitnik kod Waterlooa. Oba se referiraju na Napoleona, ali imaju različit smisao jer je referent u njima predočen na različit način.