Bugarska

ilustracija
BUGARSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

Bugarska (Bălgarija; Republika Bugarska/Republika Bălgarija/ Репyбликa Бългapия), država u jugoistočnoj Europi, u sjeveroistočnom dijelu Balkanskoga poluotoka, između Rumunjske (duljina granice 608 km) na sjeveru, Turske (240 km) i Grčke (494 km) na jugu, Srbije (371 km) i Sjeverne Makedonije (148 km) na zapadu te Crnoga mora (378 km) na istoku; obuhvaća 111 002 km².

Prirodna obilježja

Sastoji se od četiriju geološko-morfoloških područja. Sjeverni dio između Dunava i Stare planine zauzima Dunavska ploča, građena od paleozojskih, krednih i neogenih naslaga pokrivenih praporom. Pruža se između rijeke Timoka i Crnoga mora. Pritoci Dunava (Timok, Iskăr/Iskr i Jantra) dijele ju na zapadni nizinski i na srednji i istočni, pretežno humovito brežuljkasti dio (Ludogorie, Dobrudža). Južno od Dunavske ploče pruža se oko 550 km dugo ulančano gorje Stara planina s vrhovima: Botev (2376 m), Goljam Kademlija (2276 m), Vežen (2198 m) i dr. Gorje je građeno od kristaličnih škriljavaca, granita i paleozojskih naslaga. Rijeke Iskăr i Luda Kamčija duboko su usjekle svoje doline u Staru planinu. Srednju Bugarsku obuhvaća prelazno planinsko kotlinsko područje. Planinski masivi i lanci Vitoša (Černi vrh/vrăh, 2290 m), Sredna gora (Bogdan, 1604 m) sa Srnenom (Sărnena) gorom (Bratan, 1236 m), Sakar i Strandža (Istranca) zatvaraju Podbalkansku, Sofijsku, Samokovsku kotlinu i druge kotline te Gornjotrakijsku i Bugarsku nizinu. Južni dio Bugarske zauzimaju Rodopi (Goljam Perelik, 2191 m, Goljama Sjutkja, 2186 m) s masivima Rila (Musala, 2925 m, ujedno najviši vrh Balkanskoga poluotoka) i Pirin (Vihren, 2914 m) te osogovsko-belasička skupina (Ruen 2251 m, Radomir, 2029 m), koja samo djelomično pripada Bugarskoj.

Sjeverozapadna Bugarska ima umjereno kontinentalnu klimu, sjeveroistočna stepsku, a Stara planina i Rodopi planinsku. Južno primorje Crnog mora ima sredozemnu klimu čiji utjecaji riječnim dolinama prodiru prema unutrašnjosti. Sjeverni i srednji dijelovi Bugarske imaju 450–500 mm oborina godišnje, a planinski do 1000 mm.

Rijeke pripadaju crnomorskomu i egejskomu slijevu. Pritoci Dunava, koji je glavna rijeka Bugarske, jesu Ogosta, Iskăr/Iskr, Osăm/Osm, Jantra i Lom. Izravno u Crno more utječu Luda Kamčija i Sredecka reka, a pritoke su Egejskoga mora Marica, Struma i Mesta. Na limanskim ušćima nastala su jezera Burgasko, Mandrensko, Varnensko i dr. Obala Crnoga mora (378 km) slabo je razvedena; glavni su zaljevi Burgas i Varna.

U podunavskom dijelu preteže stepska vegetacija, u području rijeka egejskoga slijeva mediteranska, a u sjeverozapadnom dijelu srednjoeuropska. Pristranci planina obrasli su šumom, koja na visini od 2600 m prelazi u livade i pašnjake; žitarice uspijevaju do 1200 m. Šume prekrivaju 34% površine.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. Bugarska ima 7 364 570 st. ili 66,3 st./km²; odnosno 7 153 784 st. prema procjeni za 2015. Stanovnici su Bugari (84,8%, 2011), Turci (8,8 %), Romi (4,9%) i dr. (1,5%; Makedonci, Židovi, Armenci, Rumunji, Rusi i dr.). Turci uglavnom naseljavaju sjeveroistočne i južne dijelove Bugarske (znatan ih je broj emigrirao u Tursku), Armenci, Rusi i Židovi veće gradove, a Grci gradove u primorju Crnoga mora. Planinski krajevi (Rila, Rodopi, Stara planina) gotovo su pusti (manje od 30 st./km²). Od 36 723 stranca koji žive u zemlji (0,5% ukupne populacije) najviše je državljana Rusije (11 991), članica Europske Unije (8444), Ukrajine (3064), Sjeverne Makedonije, Moldavije i Srbije. Stanovnici su prema vjeri uglavnom pravoslavci (59,4%), zatim muslimani (7,8%, pretežito suniti), protestanti (0,9%) i katolici (0,7%); nije se izjasnilo ili su druge vjere 31,2% stanovništva. Broj stanovnika je od početka XX. st. (3 744 283 st., 1900) bio u stalnom porastu (7 029 349 st., 1946) sve do popisa 1985 (8 948 649 st.), a zatim je u laganom padu (7 928 901 st., 2001). U zadnjem međupopisnom razdoblju 2001–11. broj stanovnika smanjio se za 564 331 osobu odnosno stopa godišnjeg pada broja stanovnika iznosila je 0,7% prosječno godišnje, zbog negativnog prirodnog prirasta stanovništva (–5,0‰ ili 0,5%), ali i zbog iseljavanja (4247 više iseljenih od useljenih osoba, 2015). Prirodni priraštaj iznosio je 2015. god. –6,2‰, a rezultat je znatno niže stope nataliteta (9,2‰; prosječna stopa za članice Europske unije iznosi 10,1‰ u 2014) od mortaliteta (15,3‰; 9,7‰ u EU u 2014); smrtnost je dojenčadi 6,6‰ (2015). U dobi do 14 godina je 14,0% stanovništva (2015; 15,3% u 2001), od 15 do 65 godina 65,6%, a u dobi od 65 i više godina 20,4% (16,8% u 2001), što je iznad prosjeka za države članice Europske unije (18,9%). Očekivano je trajanje života 71,1 godina za muškarce i 78,0 godina za žene (2013–15). Ekonomski je aktivno 3 365 900 st. od čega je nezaposleno 11,4% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,0% zaposlenog stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 27,7%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2014). Bugarska ima Akademiju znanosti (osnovana 1869) i više sveučilišta: u Sofiji (osnovano 1888), Velikom Trnovu (Veliko Tărnovo; 1970), Plovdivu (1972) i dr.; službeni jezik je bugarski. Nepismeno je 1,7% stanovništva starijeg od 9 godina (2011; u Roma nepismenost iznosi 11,8%). Glavni grad Sofija ima 1 204 685 st. (2011); ostali veći gradovi (popis 2011): Plovdiv (348 642 st.), Varna (334 870 st.), Burgas (200 271 st.), Ruse (149 051 st.), Stara Zagora (138 272 st.), Pleven (106 954 st.), Sliven (91 620 st.), Dobrič (91 030 st.), Šumen (80 855 st.), Pernik (80 191 st.), Haskovo (76 397 st.), Jambol (74 132 st.); u gradovima živi 72,5% st. (2011).

Gospodarstvo

Socijalistički model državno-planske ekonomije Bugarska je razvijala od druge polovice 1940-ih oslanjajući se na Sovjetski Savez te je 1949. postala članica Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (→ SEV), s kojim je imala najveću vanjskotrgovinsku razmjenu. Tranzicijom od kraja 1980-ih usmjerava se prema tržišnoj ekonomiji i privatizaciji, prestrukturiranju industrije, financijskoga sustava, poljoprivrede i drugih sektora, te se gospodarski otvara zapadnim zemljama. Bugarska je tranzicija, slično onoj u više europskih bivših socijalističkih zemalja, početno obilježena nizom negativnih pojava (korupcija, gospodarski kriminal, porast nezaposlenosti, socijalne nejednakosti i dr.), koje dijelom ostaju prisutne i početkom 2000-ih. S prijelazom na tržišno gospodarstvo došlo je i do znatnoga pada BDP-a, s 28,1 milijardu USD (oko 3123 USD po stanovniku) 1987. na 10,9 milijarda USD (oko 1268 USD po stanovniku) 1991. Znatna je bila i stopa nezaposlenosti; 1991–2000. iznosila je u prosjeku 14% na godinu, a najviša, 19,9%, bila je 2001. Gospodarske i druge reforme vodile su članstvu u Europskoj uniji (2007); BDP je uvećan s 44,4 milijarde USD (2007) na 54,4 milijarde USD (2008). Potom je slijedilo razdoblje nestabilnosti i stagnacije (uzrokovano i svjetskom financijskom krizom); 2008–16. prosječna godišnja vrijednost BDP-a bila je 53,9 milijarda USD. Postupni ekonomski oporavak povećao je BDP na 66,2 milijarde USD (2018) i na 68,5 milijarda (2019), a posljedice pandemije bolesti COVID-19 dovele su 2020. do smanjenja BDP-a na 67,8 milijarda USD (9764 USD po stanovniku). Manji je i broj dolazaka stranih turista (2020. za 60%); prihodi od turizma iznosili su pet milijarda USD (2018) i 4,8 milijarda USD (2019). Bugarska je ostala među slabije razvijenim članicama EU-a (2018. s njom ostvaruje 67,6% izvoza i 63,6% uvoza). Udjel je siromašnoga stanovništva 23,8% (2019), a stopa nezaposlenosti 5,7% (2020). Doznake zaposlenih u inozemstvu iznosile su 1,4 milijarde USD (2018), 1,3 milijarde USD (2019), te 401 milijun USD (2020). U sastavu BDP-a (2018) najveći je udjel uslužnoga sektora (70,3%), a zatim industrijskoga (25,8%) i poljoprivrednoga (3,9%). U industriji prevladava proizvodnja naftnih derivata, kemikalija, hrane, lijekova, odjeće, kozmetike, opreme za električne uređaje, automobilskih dijelova, metala i dr. Razvijeno je stočarstvo, a u poljoprivrednoj su ponudi pšenica, kukuruz, uljarice, šećerna repa, razno voće, duhan, cvijeće i dr. Posebnost je proizvodnja ružina ulja (početkom 2000-ih oko 1,5 do 2 t na godinu), po kojoj je Bugarska među vodećim zemljama u svijetu. Vrijednost izvoza 2019. bila je 34,5 milijarda USD, a uvoza 37,9 milijarda USD. Najviše izvozi naftne derivate, lijekove, odjeću, dijelove za vozila, hranu, metale, zlato, srebro, cink i dr. Uvozi sirovu naftu, bakar, telekomunikacijske uređaje, vozila, strojeve i opremu, hranu, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (15,7%), Rumunjska (8,3%), Italija (7,4%), Turska (7%), Grčka (6,1%) i Francuska (3,7%). Najviše uvozi iz Njemačke (11,1%), Rusije (8,6%), Italije (7,3%), Rumunjske (6,9%), Turske (6,8%), Grčke (4,4%) i Kine (4,4%). Veličina je javnoga duga 25,7% GDP-a (2020).

Promet

Ukupna je duljina željezničke pruge 4023 km, od toga je 2861 km (71,1%) elektrificirano (2014). Cestovna je mreža duga 19 728 km (98,7% asfaltiranih cesta; 610 km autoceste, 2014). Najvažnije su morske luke Varna i Burgas, a riječne (na Dunavu) Vidin, Lom, Ruse; unutarnji plovni putovi dugi su 470 km. Glavne su međunarodne zračne luke: Sofija, zatim Varna, Burgas i Plovdiv.

Novac

Novčana je jedinica lev (Lv; BGN); 1 lev = 100 stotinki.

Povijest

Područje današnje Bugarske bilo je naseljeno već u prapovijesti, a u rimsko doba bilo je dio provincija Tracije i Mezije. Oko 680. Bugari su pokorili Slavene (koji su se ondje bili naselili od VI. st.) i s vremenom se slavizirali. Bugari su ratovali s Bizantom na jugu i Francima na sjeverozapadu. God. 864. bugarski knez Boris primio je kršćanstvo iz Carigrada, a njegov sin Simeon (vladao 893–927) postigao je autokefalnost bugarske Crkve, uzeo carski naslov, uspješno ratovao protiv Bizanta 917. i proširio područje svoje države. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pod udarcima Pečenega, Madžara i Bizanta; bizantski car Ivan I. Cimiskes osvojio ju je 971. Od bizantske vlasti oslobodila su zemlju braća Petar i Asen (1185–87), a novi uspon doživjela je Bugarska za vladavine Ivana Asena II. (1218–41), koji je osvojio Makedoniju i Albaniju. Unutarnje borbe i vanjski neprijatelji slabili su novu bugarsku državu: Albanija, Epir, Tesalija i Makedonija u prvoj polovici XIV. st. dolaze pod vlast srpskog cara Dušana, a ostala su područja ugrožavali Madžari, Bizant i Osmanlije. Sultan Bajazid I. konačno je srušio bugarsku državu (1393). Bugarska je postala provincija Osmanskoga Carstva, podređena rumelijskomu beglerbegu, koji je imao sjedište u Sofiji.

Nakon toga za Bugarsku nastupa višestoljetno razdoblje stagnacije, pa se na njega tradicionalno gleda kao na doba mraka i patnje. Nacionalna i crkvena neovisnost bili su izgubljeni, stanovništvo gotovo decimirano, plemstvo uništeno, zemlja izvrgnuta islamizaciji i teškom ekonomskom pritisku. Takvo je stanje izazivalo lokalne pobune, koje su osmanske vlasti gušile (1598., 1686., 1737–38).

Potkraj XVIII. i na početku XIX. st. u Bugarskoj jača pokret za oslobođenje od osmanske vlasti. Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u velikom broju u rusko-turskim ratovima (1806–12., 1826–29), u Prvome srpskom ustanku (1804–13) te u borbama za oslobođenje Grčke (1821–29). Bugarski preporoditelji S. Vračanski, P. Beron, V. E. Travanjov, Neofit Rilski u domovini povezuju svoj prosvjetiteljski rad s djelatnošću ustaničkih četa. Na čelu bugarske borbe za nacionalno oslobođenje nalazio se G. S. Rakovski, organizator ustanka 1841. i osnivač bugarskih legija u Beogradu 1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj. Karavelov i V. Levski, koji su u Bukureštu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869. Nakon smrti Levskoga 1873., na čelu revolucionarno-demokratskoga krila oslobodilačkog pokreta stajao je H. Botev, pristaša općega narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov sa strujom liberalnih demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru Osmanskoga Carstva). Osmanlije su tijekom 1875–76. svladali bugarske ustanke (Starozagorski i Travanjski). Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u Srpsko-turskom ratu 1876. i Rusko-turskome 1877–78. Nakon poraza Osmanlija (Šipka, Plevena), Sanstefanskim mirovnim ugovorom od 3. III. 1878. stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. To su, međutim, revidirale velike sile na Berlinskom kongresu 13. VII. 1878., ostavivši nebugarske krajeve i dalje u sastavu Osmanskoga Carstva; od područja između Dunava i Balkana stvorena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija, obje pod sultanovim suverenitetom. U veljači 1879. Veliko sobranje usvojilo je Trnovski ustav, a u travnju te godine izabran je Aleksandar Hessen-Battenberg za kneza (1879–86). Plovdivskim prevratom u rujnu 1885. izvršeno je ujedinjenje Kneževine Bugarske s Istočnom Rumelijom. To je dovelo do rata sa Srbijom, jer je kralj Milan smatrao da je narušena ravnoteža na Balkanu. Srpsko-bugarski rat 1885–86. završio je srpskim porazom na Slivnici, ali je već u veljači 1886. došlo do primirja, pa je sklopljen mirovni ugovor u Bukureštu na osnovi »status quo« (3. III. 1886). Dana 9. VIII. 1886. kneza Battenberga srušili su s vlasti rusofilski časnici. Unatoč protestu Rusije, za kneza je izabran Nijemac Ferdinand I. iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha (1887–1918). S razvojem industrije potkraj XIX. st. u Bugarskoj jača radništvo, koje se politički organizira; 1891. osnovana je Socijaldemokratska radnička partija Bugarske, a 1899. i Zemljoradnički savez. Za mladoturske revolucije Bugarska se 1908. proglasila neovisnim kraljevstvom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom, Bugarska je sudjelovala u Prvome balkanskom ratu (1912–13). Poraženo Osmansko Carstvo moralo je po Londonskom ugovoru (30. V. 1913) odstupiti saveznicima sve zemlje na zapadu od linije Enos–Midia. Osim već zaposjednute Odrinske oblasti, zapadne i istočne Tracije, Bugari su zahtijevali i veći dio Egejske i Vardarske Makedonije, koju su zaposjele srpske i grčke trupe. Poticana od Centralnih sila, Bugarska je oružjem pokušala riješiti pitanje granica, ali je 9. VII. 1913. potučena od Srba (Bregalnička bitka); istodobno zaraćena s Grčkom, napadnuta od Rumunja i Osmanlija, morala je kapitulirati. Po mirovnom ugovoru u Bukureštu 10. VIII. 1913 (s bivšim saveznicima) i po Carigradskom mirovnom ugovoru (16. IX. 1913., sa sultanom) izgubila je južnu Dobrudžu u korist Rumunjske, Odrinsku oblast u korist Osmanskoga Carstva, a zadržala samo Pirinsku Makedoniju i istočnu Traciju. Na početku I. svjetskoga rata Bugarska je objavila neutralnost, ali se u listopadu 1915. zaratila sa Srbijom, a 1916. i s Rumunjskom, te osvojila cijelu Dobrudžu. Proboj Solunske fronte 1918., kao i utjecaj Listopadske revolucije u Rusiji, te teška gospodarska situacija u zemlji, doveli su do pobune u vojsci; ustanici su u Radomiru proglasili republiku, ali su zatim poraženi pred Sofijom. Pošto je Ferdinand I. abdicirao, vlast je preuzeo njegov sin Boris III. (1918–43). Mirovnim ugovorom u Neuillyju 29. XI. 1919. Bugarska je morala odstupiti južnu Dobrudžu Rumunjskoj, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Jugoslaviji, a primorje u Traciji Grčkoj. Gospodarski porušenu zemlju potresali su radnički štrajkovi. Aleksandăr Stambolijski nakon pobjede na izborima 1920. sastavio je zemljoradničku vladu i pokušao izgraditi seljačku državu; proveo je agrarnu reformu, poreznu reformu, nacionalizaciju nekih banaka. Vojnim prevratom 9. VI. 1923. srušena je zemljoradnička vlada, a Stambolijski je ubijen. Iste godine ugušen je i Rujanski ustanak bugarskih komunista pod vodstvom G. Dimitrova i V. Kolarova. Nakon vlade Andreja Ljapčeva (1926–31), u jeku svjetske gospodarske krize, dolaze na vlast predstavnici Narodnoga bloka, A. Malinova 1931. i Nikole Mušanova 1931–34. Za kratkotrajne vlade Kimona Georgieva (1934–35) uveden je autoritarni režim, zabranjene su političke stranke, obnovljeni su odnosi sa SSSR-om. Držeći tu vladu protunjemačkom i antidinastičkom, Boris III. oslonio se na predstavnike krajnje desnice iz vlada Georgija K’oseivanova (1935–40) i B. Filova (1940–43). God. 1937. Bugarska je sklopila pakt s Jugoslavijom; 7. IX. 1940. sporazumom u Krajovi dobila je od Rumunjske južnu Dobrudžu, a 1. III. 1941. priključila se Trojnomu paktu. Početkom travnja 1941. bugarske trupe zaposjele su dijelove Vardarske i Egejske Makedonije kao i Tracije. Nakon 5. IX. 1944., kada je SSSR objavio rat Bugarskoj, u kojoj je nakon smrti Borisa III. vladalo namjesništvo (knez Kiril, Bogdan Filov i Nikola Mihov) u ime maloljetnog Simeona II., izbio je 9. IX. ustanak u kojem je srušena diktatura i osnovana vlada Otečestvenoga fronta K. Georgieva (1944–46). U listopadu 1944. sklopljeno je primirje sa saveznicima, pa je bugarska armija stupila u rat protiv Njemačke. Na parlamentarnim izborima u studenome 1945. pobijedio je Otečestveni front pa Bugarska 15. IX. 1946. postaje narodna republika.

Nakon izbora donesen je novi ustav (1947), koji učvršćuje komunistički režim. Mirovnim ugovorom u Parizu (1947) priznate su joj predratne granice (od siječnja 1941). Predsjednik vlade (1946) Georgi Dimitrov od 1948. postaje i generalni sekretar komunističke partije. Do njegove smrti (1949) u Bugarskoj je dovršena agrarna reforma i nacionalizacija. Savezništvo sa SSSR-om Bugarska potvrđuje članstvom u SEV-u (1948) i Varšavskom ugovoru (1955). Na vlasti se najdulje održao Todor Živkov, od 1962. prvi sekretar komunističke partije (predsjedavao vladom 1962–71. i Državnim vijećem 1971–89). Zbog prisilne bugarizacije masovno su se iseljavali manjinski Turci, 1950-ih oko 150 000 i 1980-ih oko 300 000. Potkraj 1989. započela je demokratizacija, a Živkova nasljeđuje Petăr Mladenov. Komunisti se reformiraju u Bugarsku socijalističku stranku (BSP) koja pobjeđuje na prvim demokratskim izborima 1990. Zbog opozicijskog pritiska Mladenov je ubrzo odstupio s predsjedničkog položaja na koji je izabran Želju Želev (reizabran 1992), jedan od čelnika oporbenoga Saveza demokratskih snaga (SDS), koji predvodi koalicijsku vladu od izbora 1991. Državna politika usmjerena je prema zapadnoeuropskim integracijama i regionalnoj stabilnosti (podupire se neovisnost Makedonije, normalizacija odnosa s Turskom i dr.). Na parlamentarnim izborima u prosincu 1994. pobjeđuje BSP, te predvodi vladu (premijer Žan Videnov) od siječnja 1995. do izbora 1997. na kojima vlast ponovno osvaja SDS, a premijer postaje Ivan Kostov. Iz vodstva SDS-a bio je i Petăr Stojanov, predsjednik republike 1997–2002. Odnosi s Turskom poboljšani su 1998 (ugovorom o imovinskim pravima i povratku izbjeglih Turaka), a 1999. Bugarska priznaje zasebnost makedonskoga jezika, čime je prevladan spor s Makedonijom. Tijekom 2001–05. parlamentarnu većinu imao je Nacionalni pokret Simeon II. (od 2007. Nacionalni pokret za stabilnost i napredak), a njegov osnivač Simeon Borisov Sakskoburggotski bio je premijer. Kandidat BSP-a Georgi Părvanov pobijedio je na predsjedničkim izborima potkraj 2001. i ponovno na izborima 2006., te je bio predsjednik republike u dva mandata (2002–12). Parlamentarnom je izbornom pobjedom BSP-a 2005. premijer postao Sergej Stanišev (predvodi koalicijsku vladu do 2009). Bugarska je 2004. primljena u NATO, a 2007. u Europsku uniju. Na izborima 2009., 2013. i 2014. najuspješnija je stranka Građani za europski razvoj Bugarske (GERB). Njezin osnivač i predsjednik Bojko Borisov bio je premijer 2009–13. i 2014–17. Iz redova GERB-a bio je i Rosen Plevneliev, predsjednik republike 2012–17. Nezavisni kandidat Rumen Radev (njegovu kandidaturu podupro je BSP) pobijedio je na predsjedničkim izborima u studenome 2016. te je na predsjedničkom položaju od siječnja 2017. Na parlamentarnim izborima u ožujku 2017. najviše glasova ponovno osvaja GERB, a u svibnju 2017. stvorena je koalicijska vlada koju opet predvodi Bojko Borisov. Od srpnja 2020. trajali su protuvladini prosvjedi, a vlada se nalazila pod pritiskom više korupcijskih i političkih afera te sporova premijera s predsjednikom republike. Bugarska od listopada 2020. blokira početak pregovora Sjeverne Makedonije o pristupanju Europskoj uniji, obnavljanjem spora o makedonskome jeziku i identitetu, zahtijevajući da se prihvati stajalište o bugarskom podrijetlu makedonskoga jezika i identiteta.

Tijekom 2021. parlamentarni izbori održani su tri puta (u travnju, srpnju i studenome); ponavljani su zbog nemogućnosti stvaranja koalicijske vlade, a nakon ostavke premijera Borisova u travnju 2021. imenovana je privremena vlada. Uz politički vodeće stranke, konzervativni GERB, ljevičarski BSP i centristički Pokret za prava i slobode (DPS; zastupa i interese turske nacionalne manjine), utjecajna postaje i populistička stranka Postoji takav narod (osnovana 2020), te centristička Nastavljamo promjene (PP; osnovana 2021). Na općim je izborima u studenome 2021. za predsjednika republike ponovno izabran Rumen Radev, a u prosincu 2021. uspostavljena je koalicijska vlada koju je vodio Kiril Petkov (jedan od osnivača PP-a, koji na izborima osvaja relativnu zastupničku većinu). Oporbu je predvodio GERB, a neslaganja u vladajućoj koaliciji dovela su do ostavke Petkova u kolovozu 2022., postavljanja privremene vlade, te novim izborima u listopadu 2022. na kojima GERB osvaja relativnu zastupničku većinu (slijede ga PP, DPS i dr.).

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. VII. 1991. Bugarska je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Biraju ga građani na općim, izravnim izborima za mandat od 5 godina s pravom jednoga ponovnog izbora. Šef države, osim uobičajenih, ima posebne ovlasti u obrani države, može proglasiti ratno stanje i zaključiti mir. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast, ima nadležnosti u domaćoj i vanjskoj politici, utvrđuje ekonomsku politiku države i proračun, koordinira rad ministarstava i drugih državnih tijela. Predsjednika Vijeća imenuje šef države a potvrđuje parlament. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Narodno sobranie) s 240 zastupnika, izabranih na općim, izravnim izborima, za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni je sud, u sustavu redovitih sudova, najviše tijelo sudbene vlasti, ima 25 sudaca, kojima je mandat 5 godina. Ustavni sud ima posebne ovlasti, čini ga 12 sudaca, koji se biraju na 9 godina. Administrativno je država podijeljena na 28 oblasti. Nacionalni praznik: Dan oslobođenja, 3. ožujka (1878).

Političke stranke

Savez demokratskih snaga (Săjuz na demokratičnite sili – akronim SDS), osnovan 1989., stranka je desnice (okupljala je protivnike komunističkoga režima). Predvodila je koalicijsku vladu 1991–94., a član stranačkoga vodstva Želju Želev bio je predsjednik republike 1990–97. SDS je ponovno bio na vlasti 1997–2001., kada je premijer bio Ivan Kostov (jedan od stranačkih osnivača). Iz vodstva SDS-a je i Petăr Stojanov, predsjednik republike 1997–2002. Od izbora 2001. stranka je u oporbi, postupno gubi broj zastupnika i politički utjecaj (2013. i 2017. nije prešla izborni prag). Na izbore u studenome 2021. izašla je u savezu s GERB-om i s manjim brojem zastupnika vratila se u parlament (u oporbu). S GERB-om je ponovno u koaliciji na izborima 2022. Članica je Internacionale demokratskog centra, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Bugarska socijalistička stranka (Bălgarska socialističeska partija – akronim BSP), osnovana 1990., stranka je ljevice. Sljednica je Bugarske komunističke partije (osnovane 1919), koja je na vlasti bila 1946–90 (najdulje ju je vodio Todor Živkov). Početkom demokratizacije uspješna na izborima; vlada 1990–91 (s apsolutnom zastupničkom većinom), vodeća je u oporbi 1991–94 (druga po broju zastupnika), te ponovno vladajuća 1994–97 (s apsolutnom zastupničkom većinom). U oporbi je nakon izbora 1997. i 2001. Vođa stranke 1996–2001. Georgi Părvanov bio je predsjednik republike 2002–12. Stranka je bila dio vladajućih koalicija 2005–09 (premijer Sergej Stanišev, vođa BSP-a 2001–14) i 2013–14. Na izborima 2014. i 2017. predvodi višestranački savez koji je drugi po broju zastupnika (iza GERB-a). Na izborima u studenome 2021. predvodila je Koaliciju za Bugarsku i osvojila četvrto mjesto po broju zastupnika (iza stranke Nastavljamo promjene, saveza GERB-SDS i DPS-a). Potom ulazi u koalicijsku vladu. Nakon izbora 2022. peta je po broju zastupnika. Članica je Socijalističke internacionale, Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Pokret za prava i slobode (Dviženie za prava i svobodi – akronim DPS), osnovan 1990., stranka je centra, zastupa interese turske nacionalne manjine. Osnivač je stranke Ahmed Dogan (predvodi je do 2013). Većinom je u oporbi, a u koalicijskim vladama sudjelovala je 1991–94., 2001–09. i 2013–14. Na izborima 2014. treća je po broju zastupnika, a na izborima 2017. četvrta. Ponovno je na trećem mjestu nakon izbora u studenome 2021 (iza stranke Nastavljamo promjene i saveza GERB-SDS), ostavši u oporbi. Na trećem je mjestu i nakon izbora 2022. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Građani za europski razvoj Bugarske (Graždani za evropejsko razvitie na Bălgarija – akronim GERB) stranka je desnoga centra osnovana potkraj 2006. Osnovao ju je Bojko Borisov, gradonačelnik Sofije 2005–09. Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2009., 2013., 2014. i 2017 (2013. ne uspijeva oformiti koalicijsku vladu) te je Borisov u više mandata bio premijer (2009–13. i 2014–21). Iz redova stranke predsjednik republike bio je Rosen Plevneliev (2012–17). Na izborima u studenome 2021. u savezu je sa SDS-om; osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza stranke Nastavljamo promjene) te postaje vodeća u oporbi. Na izborima 2022. ponovno je u savezu sa SDS-om te osvaja relativnu zastupničku većinu. Članica je Internacionale demokratskog centra, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Preporod (Văzraždane), osnovan 2014., stranka je desnice, ideološki nacionalistička (simbolično je osnovana na dan kada je započeo Ilindenski ustanak). Neuspješna na izborima 2017. te na prvim i drugim izborima 2021 (u travnju i srpnju), u parlament ulazi nakon izbora u studenome te godine s manjim brojem zastupnika (sedmo mjesto), te djeluje u oporbi. Nakon izbora 2022. četvrta je po broju zastupnika. Demokratska Bugarska (Demokratična Bălgarija – akronim DB), osnovana 2018., stranka je centra (priključio joj se i Zeleni pokret osnovan 2008), zagovara i ekološke politike. Zastupljena je u parlamentu od prvih izbora 2021; na izborima u studenome osvaja šesto mjesto i ulazi u koalicijsku vladu. Na šestom je mjestu po broju zastupnika i nakon izbora 2022. Postoji takav narod (Ima takăv narod) populistička je stranka koju je 2020. osnovao popularni pjevač Stanislav (Slavi) Trifonov. U parlamentu je od prvih izbora 2021 (u travnju); na izborima u srpnju osvojila je relativnu većinu, ali nije uspjela sastaviti koalicijsku vladu, a u studenome je osvojila peto mjesto po broju zastupnika i ušla u koalicijsku vladu. Istupa iz vlade 2022., a potom na izborima iste godine ne uspijeva ući u parlament. Nastavljamo promjene (Prodălžavame promjanata – akronim PP) stranka je centra osnovana nekoliko mjeseci uoči izbora u studenome 2021., na kojima je osvojila relativnu zastupničku većinu te je postala vodeća formacija u koalicijskoj vladi. Jedan od osnivača stranke Kiril Petkov bio je premijer 2021–22. Na izborima 2022. stranka osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza saveza GERB-SDS). Nacionalni pokret za stabilnost i napredak (Nacionalno dviženie za stabilnost i văzhod – akronim NDSV), osnovan 2001., stranka je centra. Nastala je uoči izbora, a osnovao ju je Simeon Borisov Sakskoburggotski (do 2007. stranka se zvala Nacionalni pokret Simeon II.) koji je, nakon izborne pobjede, bio premijer 2001–05 (napustio je stranku 2009). Na izborima 2005. druga je po broju zastupnika (iza saveza koji predvodi BSP) te sudjeluje u koalicijskoj vladi, a 2009. ne prelazi izborni prag i gubi politički utjecaj. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu.

Citiranje:
Bugarska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10026>.