Bühler [by:'ləɹ], Karl Ludwig, njemački psiholog (Meckesheim, 27. V. 1879 – Los Angeles, 24. X. 1963). Medicinu je završio u Freiburgu 1903., a doktorat filozofije s psihologijom stekao u Strasbourgu 1904. Radio je na sveučilištima u Würzburgu (1906–09) i Bonnu (1909–13), kao asistent Oswalda Külpea, potom na sveučilištu u Münchenu (1913–18), na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (1918–22) te kao voditelj Psihologijskoga instituta i redoviti profesor filozofije, psihologije i eksperimentalne pedagogije na Sveučilištu u Beču (1922–38). Nacisti su ga 1938., nakon Anschlussa Austrije, kratko zatvorili, potom je preko Norveške emigrirao 1939. u SAD, gdje je bio profesor psihologije na Sveučilištu Minnesote u Minneapolisu (1940–45) i Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu (1945–55). Kao član Würzburške škole osobito je istraživao »čisto«, apstraktno mišljenje bez slika. Istraživanjima percepcije, misaonih procesa, kreativnosti i kognitivnoga razvoja, kao i kritičkim osvrtima na glavne probleme i psihologijske metode, često u suradnji sa suprugom Charlotte Bühler, znatno je pridonio razvoju različitih područja psihologije. Bavio se i problemom jezika, smatrajući ga dvodijelnim znakovnim sustavom, dok je govor objašnjavao kao djelovanje usmjereno cilju, postavivši temelje komunikacijskom modelu u teoriji priopćivanja (jezične funkcije) te je jedan od preteča teorije govornoga djelovanja (Sprechhandlung). Glavna djela: Mentalni razvoj djeteta (Die geistige Entwicklung des Kindes, 1918), Kriza psihologije (Die Krise der Psychologie, 1927), Teorija izražavanja: povijesni razvoj sustava (Ausdruckstheorie: Das System an der Geschichte aufgezeigt, 1933), Teorija jezika: predstavljačka funkcija jezika (Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache, 1934).
