TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Cincari

Cincari (možda prema arumunjskom ţinţ [cinc]: pet), pučki balkanski naziv koji uglavnom odgovara učenomu imenu Arumunji ili Macedorumunji, balkanska etnička zajednica. Održala se u malobrojnim skupinama u Grčkoj (os. Tesaliji i Epiru), Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj te u dijaspori, posebice u Rumunjskoj nakon I. svj. rata. Podrijetlo im nije precizno utvrđeno; prema jednoj bi teoriji (vjerojatnijoj) bili potomci onoga romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. st. preselilo na jug, a prema drugoj potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca (što je manje vjerojatno jer danas žive pretežito južno od »Jirečekove crte«, do koje je tekla sustavna romanizacija). Govore arumunjskim narječjem rum. jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slav. jezikâ i tzv. balkanskih jezičnih značajki; mnogobrojna su narječja arumunjskoga (kao sredstvo mjesnoga unutarnjeg sporazumijevanja), uz vladanje jezikom okoline u kojoj su živjeli. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladava grč. jezik (kao jezik kulture), pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Pripadaju pravoslavlju. – Od bizantskih vremena dio Cincara bavio se transhumantnim i polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima od pusta, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske, živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici (obradba kovina, posebice izradba filigrana; zidarstvo, osobito mostogradnja) i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj eur. trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima; štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina.

Ime su dobili od južnih Slavena, a ono se prvi put spominje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumunja ili Macedorumunja), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete. Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje (→ voskopojë), nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugarskoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672 (prema procjenama 1930-ih – oko 300 000!), te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji okolinama u kojima žive. Okolni narodi nazivaju ih Vlasima, a učeni je naziv za njih Arumunji.

Citiranje:
Cincari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11879>.