čekić (tur. çekiç).
1. U tehnici, ručni alat s pomoću kojega se udarcima oblikuju ili obrađuju materijali ili se njime obavljaju neke radne operacije. Sastoji se od glave i ručke. Glava je čelična, olovna, gumena, plastična ili drvena. Ručka je najčešće drvena. Oblik glave čekića prilagođen je namjeni (oblikovanje, ravnanje, iskivanje, probijanje, zakivanje, zabijanje, savijanje, sječenje, hrapavljenje ili zrnčanje i dr.). Masa je od 0,1 do 15 kg. Prema djelatnosti razlikuju se kovački, kotlarski, bravarski, limarski, zidarski, klesarski, stolarski, staklarski, postolarski čekići i dr.
Mehanički čekići, kao ručni i strojni, najčešće su pogonjeni stlačenim zrakom. Kao ručni primjenjuju se u građevinarstvu za prekopavanje cesta, razbijanje betona i kamena, u kotlogradnji za zakivanje, podbijanje, porubljivanje ili za izradbu žljebova za zavarene spojeve. Kao strojni primjenjuju se za izradbu bušotina u rudarstvu, klesarstvu i građevinarstvu. Osnovicu mehanizma čine stublina i stap, koji služi kao malj. On se s pomoću stlačenog zraka ubrzava i udara po dlijetu ili alatu ritmom od 1500 do 3500 hodova u minuti. Tlak je zraka od 5 do 7 bara. Udarci po dlijetu, svrdlu ili alatu mogu se proizvesti posebnim mehanizmom uz pomoć rotacije osovine elektromotornim pogonom. Takav mehanizam omogućuje i do 22 000 udaraca u minuti.
2. U medicini → uho
3. U zoologiji → mlat
