De Sica [~ si:'ka], Vittorio, talijanski filmski redatelj i glumac (Sora, 7. VII. 1901 – Neuilly-sur-Seine, Francuska, 13. XI. 1974). Djetinjstvo proveo u oskudici u Napulju, školovao se za knjigovođu, 1920-ih glumio je u putujućoj kazališnoj družini, a 1933. osnovao vlastitu trupu. Povremeno nastupao na filmu, 1930-ih postigao veliku popularnost u salonskim komedijama i melodramama, često u ulogama romantičnih ljubavnika. Kao filmski redatelj pojavio se 1940. God. 1944. započeo je plodnu suradnju sa scenaristom C. Zavattinijem, s kojim će 1946–52. ostvariti i četiri vrhunska djela talijanskog neorealizma. Uzimajući kao glumce pretežito neprofesionalce (tzv. glumci s ulice), skladno prožimljući tragične i humorne strane života junaka lišenih životnih uporišta, filmovi Čistači cipela (Sciuscià, 1946), Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948) – u nekim međunarodnim anketama biran među najuspjelije filmove svih vremena – Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1950) i Umberto D (1952) u svijetu postaju uzorom humanističkoga socijalnokritičkog pristupa suvremenim problemima tzv. malih ljudi. Sredinom 1950-ih, sa zamiranjem poleta neorealizma, De Sica zapada u stvaralačku krizu, prekida suradnju sa Zavattinijem, sve češće nastupa kao glumac (u filmovima drugih redatelja, npr. kraća serija Kruh, ljubav i … – Pane, amore e …), kao redatelj prihvaća se i mnogih komercijalnih projekata (npr. Jučer danas sutra – Ieri, oggi, domani, 1963), dok kritika najviše ističe 2 filma s temama iz II. svjetskog rata (La Ciociara, 1960., prema djelu A. Moravije, i Vrt Finzi-Continijevih – Il giardino dei Finzi-Contini, 1971). Četiri filma nagrađena su mu Oscarima (počasnim ili za najuspjeliji inozemni film), dobitnik je mnogih priznanja na najuglednijim svjetskim festivalima.
