struka(e):
Didion, Joan
američka književnica
Rođen(a): Sacramento, 5. XII. 1934.
Umr(la)o: New York, 23. XII. 2021.

Didion [di'diən], Joan, američka književnica (Sacramento, 5. XII. 1934New York, 23. XII. 2021). Jedna od najznačajnijih američkih spisateljica druge polovice XX. st., ugled je stekla romanima o društvenim i osobnim nemirima te, kao istaknuta predstavnica američkoga tzv. novog žurnalizma (New Journalism), literariziranim esejima.

Književni početci i prvi uspjesi

Diplomirala je englesku književnosti na Sveučilištu Berkeley u Californiji, 1956–64. radila kao novinarka, a potom i urednica časopisa Vogue u New Yorku. Nostalgična za američkim Zapadom, u tome je razdoblju objavila prvi roman Teci rijeko (Run River, 1963), o raspadu jedne obitelji kao odrazu povijesnih mijena Californije, kojim je najavila cjeloživotnu preokupaciju kulturom te savezne države.

Preselivši se 1964. u Los Angeles, započela je uspješnu suradnju s nizom uglednih časopisa i novina (The Saturday Evening Post, Life, Esquire, The New York Times i dr.), istaknuvši se kao esejistica izrazito personalizirane, no suzdržane ironične perspektive. Trajno zaokupljena motivima kaosa, nereda i nasilja, naročito dojmljivo pisala je o turbulentnom razdoblju 1960-ih i 1970-ih u SAD-u, osobito u glasovitoj zbirci eseja Puzanje prema Betlehemu (Slouching Towards Betlehem, 1968), naslovljenoj prema stihu pjesme Drugi dolazak Williama Butlera Yeatsa, te Bijeli album (The White Album, 1979), prema albumu Beatlesa, u kojoj iznosi britka, fragmentirana zapažanja o društvenoj dezintegraciji Amerike, kalifornijskim hipicima i članovima kultova, glamuru i apsurdu kulture slavnih, kao i krhkosti vlastita duševnog stanja.

Jezičnu discipliniranost, pripovjedačku distanciranost i vrsnoću stila pokazala je i u romanima Igraj kako moraš (Play It as It Lays, 1970), o hollywoodskoj glumici koja doživi psihički slom, te Opći molitvenik (A Book of Common Prayer, 1977; hrvatski prijevod 1979), o dvjema karakterno nasuprotnim Amerikankama – dobrohotnoj ženi u potrazi za odmetnutom kćeri, ljevičarskom teroristicom, te ciničnoj antropologinji, ujedno pripovjedačici – koje, živeći u izmišljenoj srednjoameričkoj državi, opetovano podbacuju u društvenopolitičkom razumijevanju svijeta koji ih okružuje.

Navedeno je razdoblje obilježila i uspješna scenaristička suradnja sa suprugom, piscem Johnom Gregoryjem Dunneom; prema njihovim scenarijima, većinom preradcima, snimljeni su socijalna drama Panika u parku droge (The Panic in Needle Park, Jerry Schatzberg, 1971; prema romanu Jamesa Millsa), drama Igraj kako moraš (Frank Perry, 1972; prema njezinu romanu), hollywoodska uspješnica Zvijezda je rođena (A Star is Born, Frank Pierson, 1976; remake ranijih filmova Williama A. Wellmana i Georgea Cukora) te kriminalistički film Istinite ispovijesti (True Confessions, Ulu Grosbard, 1981; prema Dunneovu romanu).

Politički eseji i komentari

Od 1980-ih češće objavljuje sociopolitičke komentare i reportaže, većinom u časopisima The New York Review of Books i The New Yorker, a političke teme prevladavaju i u publicističkim te esejističkim knjigama Salvador (1983), o građanskom ratu u toj državi, s mnoštvom aluzija na roman Srce tame Josepha Conrada, i Miami (1987), o položaju kubanskih izbjeglica u tome gradu. Kritičnost je odlika eseja objavljenih u zbirkama Poslije Henryja (After Henry, 1992), posvećenoj preminulomu prijatelju i uredniku H. Robbinsu, s analizama istaknutih ličnosti i zbivanja u Washingtonu, Californiji i New Yorku (gdje živi od 1988), Političke fikcije (Political Fictions, 2001), o predsjedničkim i kongresnim izborima u razdoblju 1992–2000. i impeachmentu Billa Clintona, te Fiksne ideje: Amerika nakon 11. rujna (Fixed Ideas: America Since 9. 11, 2003), u kojoj skreće pozornost na slabosti američkog rata protiv terorizma.

Politička zbivanja značajan su motiv i njezinih fikcijskih djela u tome razdoblju, napose romana Demokracija (Democracy, 1984), gdje melodramsku temu ljubavnih i obiteljskih nedaća Amerikanke havajskoga podrijetla pripovijeda iz perspektive spisateljice koja neprestano podsjeća na konstruiranost vlastite priče, špijunskoga trilera Posljednje što je htio (The Last Thing He Wanted, 1996), o novinarki koja trguje oružjem, kao i scenarija za romantični film Nešto posve osobno (Up Close & Personal, Jon Avnet, 1996; sa suprugom, prema knjizi Zlatna djevojka Alanne Nash).

Povratak personalnomu

Osobnim temama vratila se u zbirci eseja Odakle potječem (Where I Was From, 2003), o individualnim i kolektivnim predodžbama rodnoga kraja, te, potaknuta obiteljskim tragedijama, u djelima Godina magičnog razmišljanja (The Year of Magical Thinking, 2005; hrvatski prijevod 2009), o nošenju s iznenadnom smrću supruga i kćerinom bolešću, i Plave noći (Blue Nights, 2011), o odnosu s preminulom kćeri, u kojima je pokazala kako jezik tuge može biti emotivan a da ne bude sentimentalan. Na vlastiti život i stvaralaštvo osvrnula se i u zapaženu biografskom filmu Joan Didion: središte ne drži (Joan Didion: The Center Will Not Hold, 2017) svojega rođaka, redatelja Griffina Dunnea.

Citiranje:

Didion, Joan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/didion-joan>.