Dilthey [di'ltai], Wilhelm, njemački filozof i teolog (Biebrich, danas Wiesbaden-Bibrich, 19. XI. 1833 – Seis kraj Bolzana, Italija, 1. X. 1911). Od 1882. profesor u Berlinu. U svojoj filozofiji nastojao je utemeljiti »iskustvenu znanost o duhovnim pojavama« kao i jednu teoriju razumijevanja (hermeneutika unutarnjega doživljavanja) koja nastoji osvijetliti povijesne duševne procese i njihove objektivacije. Svoju vlastitu poziciju Dilthey gradi polazeći od njemačkog idealizma, posebice od F. D. E. Schleiermachera i njemačke romantike, te razvija kritiku historijskoga uma kao podlogu za izgradnju spoznajne teorije unutar duhovnih znanosti, koja je po svojem predmetu i metodi potpuno neovisna o metodologiji duhovnih znanosti. Filozofija treba shvatiti filozofske sustave u njihovu nastanku i time se uzdići iznad njih. U zapadnom svjetonazoru Dilthey razlikuje tri tipa očitovanja čovječje naravi: materijalizam (= pozitivizam), objektivni idealizam i idealizam slobode. Odbacujući ustaljenu dualističku metafiziku Dilthey smatra da se bit čovjeka može spoznati samo u povijesti i da konkretan ljudski život ima prvenstvo nad računalačkim umom prirodnih znanosti. Mjesto Descartesova cogito, ergo sum, Dilthey i Nietzsche naglašuju da je život ono apodiktično tlo na kojem se izgrađuje svaka moguća, bilo umna bilo egzistencijalna, izvjesnost (vivo, ergo sum) i otuda se Dilthey smatra i začetnikom filozofije života. Predstavnik je kulturne pedagogije i njezinih posebnih smjerova vrijednosne ili aksiološke pedagogije. Smatrao je da je odgoj u funkciji revitalizacije ljudske kulture, a svrha mu je prihvaćanje kulturnih i općeljudskih vrijednosti posredovanjem duhovnih znanosti. Glavna djela: Schleiermacher (1870), Doživljaj i pjesništvo (Erlebnis und Dichtung, 1877), Uvod u duhovne znanosti (Einleitung in die Geisteswissenschaften, 1883), Izgradnja povijesnoga svijeta u duhovnim znanostima (Der Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften, 1910).
