Dinić, Mihailo, srpski povjesničar (Lučica kraj Požarevca, 23. IV. 1899 – Beograd, 12. V. 1970). Na Sveučilištu u Montpellieru studirao je povijest i geografiju i 1920. stekao licence ès lettres, a 1928. u Beču doktorat iz povijesnih znanosti. U domovini profesor u više mjesta, potom profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1937. do umirovljenja 1957. Od 1955. redoviti član SANU. Bavio se pretežito srednjovjekovnom poviješću Bosne, Dubrovnika i Srbije te objavljivanjem povijesnih izvora. Glavna djela: O Nikoli Altomanoviću (1932), Zemlje hercega svetog Save (1940), Građa za istoriju Beograda u srednjem veku (I, 1951., II, 1958), Odluke veća Dubrovačke Republike (I, 1951., II, 1964), Državni sabor srednjevekovne Bosne (1955), Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni (I, 1955., II. 1962), Iz Dubrovačkog arhiva (I–III, 1957–67), Humsko-trebinjska vlastela (1967), Srpske zemlje u srednjem veku. Istorijsko-geografske studije (1978).