STRUKE:

Duns Scotus, Johannes

ilustracija
DUNS SCOTUS, Johannes
ilustracija1ilustracija2

Duns Scotus [~ sko:'tus], Johannes (Ivan Duns Škot), škotski teolog i filozof (Duns, 1266Köln, 8. XI. 1308). Poznat pod nadimkom doctor subtilis. Već je kao dvanaestogodišnjak 1278. počeo studirati filozofiju i slobodna umijeća (artes liberales). S 18 godina stupio je u novicijat, vjerojatno 1284., godinu dana poslije položio je svečane zavjete u redu Male braće, a 1291. bio je zaređen za svećenika. Nakon studija Aristotelove filozofije i prirodnih znanosti, 1288. započeo je trinaestogodišnji studij teologije i 1301. postigao stupanj magistra teologije. Predavao je u Oxfordu (do 1301), potom u Parizu, odakle su ga protjerali 1303. jer je u sukobu između francuskoga kralja Filipa Lijepoga i pape Bonifacija VIII. stao na Papinu stranu. U Pariz se vratio 1304., a 1305. postao je magister regens. Nakon predavanja u Cambridgeu otišao je u Köln, gdje je i umro. Pokopan je u franjevačkoj crkvi blizu katedrale. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 20. ožujka 1993. Hrvatski franjevac Karlo Balić utemeljio je 1938. u Rimu Međunarodnu skotističku komisiju za kritičko izdanje Scotusovih djela.

Njegova se filozofija može svesti na tri temeljna postulata: prednost volje pred razumom (intelektom), prednost pojedinačnoga pred općim te ontologije pred ontoteologijom.

Pojam volje predstavlja njegov odlučan postulat, budući da se preko nje ne očituje samo Božja nego i čovjekova sloboda. Suprotno Tomi Akvinskomu, za nj je volja, a ne razum (um), temeljna metafizička kategorija (voluntas superior intellectu) jer jedino ona jamči slobodu izbora i djelovanja (Augustin). Tako su za nj suprotstavljeni narav i volja. Narav je iz sebe određena, čime je i naravno djelovanje nužno djelovanje. Volja nije iz sebe određena, nego sebe određuje sama (»volja za volju«) pa je njezino djelovanje kontingentno (slobodno), odn. ne podliježe zakonu kauzaliteta svojstvenomu neslobodnim bićima. Za Dunsa Scotusa intelekt (razum) pripada naravi, stoga je dio nužnoga djelovanja i nije, poput volje, sposoban za slobodan izbor. Iz tih se pretpostavki izvodi prednost pojedinačnoga pred općim, budući da volja određuje subjektivnost. To prvenstvo pojedinačnoga izraženo je pojmom »ovosti« (haecceitas), koji predstavlja načelo individuacije ili upojedinjenja (principium individuationis). Čovjekov je značaj u njegovoj jedincatosti (neponovljivosti) i slobodi. Prednost pojedinačnoga nad općim znači prvenstvo intuitivne spoznaje u odnosu na apstraktno-pojmovnu (metafizičku) spoznaju. Time je Scotus utemeljio novu vrstu metafizike: metafizika kao ontologija umjesto metafizike kao ontoteologije. Pojam bića kao takvog transcendentalni je pojam i on ga pripisuje svim bićima na jednoznačan način. Osim klasičnih transcendentalija, on uvodi disjunktivne transcendentalije (kontingentan ili možebitan, slučajan – nužan, konačan – beskonačan) i čiste savršenosti (npr. mudrost). Polazeći od bića kao takvog, dolazi do pojma Boga kao beskonačnoga bića.

U kristologiji Scotus zastupa univerzalni primat Isusa Krista tvrdeći da Božje učovječenje nije ovisilo o činjenici što je čovjek sagriješio, a u mariologiji brani mišljenje da je Marija začeta bez istočnoga grijeha zahvaljujući Isusu Kristu, svojemu Otkupitelju (zbog toga je nazvan doctor Marianus). Volja ima prednost pred intelektom, ljubav pred znanjem, a bît raja sastoji se u blaženoj ljubavi s Bogom prije nego u blaženoj viziji Boga, jer se do njega dolazi voljom (voljenjem), a ne spoznajom. Time se, suprotno Tomi Akvinskomu, vraća dualizmu vjere i uma jer se umom mnoge stvari ne daju razjasniti pa vjeri u dogmu suprotstavlja skepticizam. Svojim, dijelom augustinovskim, novim tipom »individualističke« metafizike utjecao je na novovjekovnu i modernu metafiziku, prije svega na Descartesov postulat o mogućnosti spoznaje samo odjelitih bivstava, Leibnizovu monadologiju, Kantov kritički projekt, Schopenhauerov metafizički voluntarizam te filozofiju egzistencije jer se njegov haecceitas ondje često razumijeva i kao egzistencija koja, podupirući se voljom i autentičnošću, prethodi esenciji kao nečem danom i determiniranom. Glavna djela: Oksfordski komentari (Ordinatio ili Opus Oxoniense), Rasprava o prvom načelu (Tractatus de primo principio), Različita pitanja i rasprave (Quaestiones quodlibetales), Iscrpne rasprave iz Aristotelove Metafizike (Quaestiones subtilissimae in Metaphysicam Aristotelis).

Citiranje:
Duns Scotus, Johannes. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16621>.