Ejzenštejn (Êjzenštejn) [ejz’inšt’e'jn], Sergej Mihajlovič, ruski redatelj i teoretičar filma (Riga, 22. I. 1898 – Moskva, 11. II. 1948). Iz obitelji uglednoga letonskog arhitekta njemačko-židovskoga podrijetla. Poliglot i daroviti slikar, studirao građevinarstvo, 1918. prišao Crvenoj armiji. Od 1919. djelovao kao scenograf pa kao redatelj u kazalištu Proletkulta. Od 1924. posvetio se filmu: sedam cjelovečernjih filmova i više teorijskih radova uvrštavaju ga među najveće sovjetske redatelje i teoretičare. Kao redatelja zaokupljale su ga teme narodnog stradanja i otpora, iz povijesti radničkog pokreta (revolucije u Rusiji i Meksiku) te socijalističke preobrazbe društva; u zvučnom razdoblju prevladavale su teme iz davnije ruske povijesti. Već prvim filmom – Štrajk (Stačka, 1924) – pokazuje da bît filmskog izraza vidi u izražajnoj likovnosti i naročito (pod utjecajem D. W. Griffitha i L. V. Kulješova) u montažnim postupcima (u ritmičkoj i asocijativnoj te, po njegovu nazivu, intelektualnoj montaži) kao mogućim temeljima univerzalnoga filmskog jezika. Potvrđuju to idući filmovi, remek-djela, tzv. epopeje masa, Krstarica Potemkin (Bronenosec Potëmkin, 1925), o pobuni mornara na carskoj krstarici 1905. (1950-ih proglašavan za najuspjeliji film svih vremena) i Oktobar (Oktjabr’, 1928., suredatelj s G. V. Aleksandrovom), o događajima što prethode Listopadskoj revoluciji i o napadu na Zimski dvorac. Nakon filma Staro i novo (Staroe i novoe, 1929., suredatelj s Aleksandrovom), u kojem prvi put radnju razvija oko jednoga glavnog lika, otišao je u SAD i Meksiko. Iako vrhunski redatelj i inovator, Ejzenštejn je uspio dobiti tek jedan projekt – od drugih redatelja i montažera dovršavanu povijesnu fresku Da živi Meksiko! (Que viva Mexico! 1932). Nakon povratka u SSSR (1932) bio je na udaru oštre staljinističke kampanje protiv formalizma u umjetnosti i minorizirale su se njegove zasluge promicatelja sovjetskoga postrevolucionarnog filma u svijetu. Ipak je ostvario dva zvučna filma – Aleksandar Nevski (Aleksandr Nevskij, 1938), o ratu Rusa i Teutonaca, te Ivan Grozni (Ivan Groznyj, u dva dijela, 1944. i 1946). Zbog drugoga dijela, s navodnim aluzijama na Staljina, definitivno je pao u nemilost režima. Do kraja života radio je kao profesor na Visokoj filmskoj školi (VGIK) u Moskvi.
