Emilija i Romanja (talijanski Emilia-Romagna [emi:'lia roma'ń:a]), regija u sjevernoj Italiji između Apenina, rijeke Pada i Jadranskoga mora; 22 501 km², 4 425 366 st. (2021). Obuhvaća pokrajine Ferrara, Forlì-Cesena, Modena, Parma, Piacenza, Ravenna, Reggio nell’Emilia i Rimini te područje metropolitanskog grada Bologne. Sjeverni dio zauzima gusto naseljenu i intenzivno obrađenu Padsku nizinu (47% ukupne površine regije), koja se širi od zapada prema istoku gdje prelazi u nisko pješčano priobalje Jadranskoga mora; krajnjim sjeveroistočnim rubom zahvaća deltu Pada. Na jugu i zapadu prelazi u brdovito područje sjevernih Apenina (Monte Cimone, 2165 m) ispresijecano mnogobrojnim riječnim dolinama čiji vodotoci otječu prema rijeci Pad (Trebbia, Secchia, Panaro) ili izravno u Jadransko more (Reno, Savio). Prevladava umjereno topla vlažna klima. Ubraja se u gospodarski najrazvijenije talijanske regije, a razvoj temelji na poljoprivredi u kojoj dominira visoko mehanizirano poljodjelstvo (po uzgoju žitarica vodeća u zemlji), vinogradarstvo (vino lambrusco) i voćarstvo (breskva, kruška, jabuka). Uz snažne prehrambenu (sir parmezan, tjestenina, mesne prerađevine) i automobilsku (Ferrari, Maserati, Lamborghini, Ducati i dr.), značajne su keramička, kemijska i tekstilna industrija. Ležišta prirodnoga plina (Cortemaggiore) i nafte; termoelektrane. Mnogobrojne toplice (Salsomaggiore, Tabiano). U priobalju razvijen kupališni turizam (Rimini, Riccione, Cattolica). Razgranata mreža željezničkih pruga i autocesta. Većina cesta izgrađena je u XIX. i XX. st. na osnovi mreže starih rimskih cesta (najpoznatija je Via Aemilia). Upravno je središte i najveći grad Bologna; ostali su veći gradovi Parma, Modena, Reggio nell’Emilia, Ravenna, Rimini, Ferrara, Forlì, Piacenza, Cesena.
Područje je nastanjeno još od paleolitika, o čemu svjedoče tragovi starih kultura. U IX. i VIII. st. pr. Kr. na području Bologne razvilo se središte kulture Villanova, a od VI. do V. st. pr. Kr. razvila se etrurska kultura (ostatci u Bologni, Spini, Marzabottu). Od IV. st. pr. Kr. trajali su prodori Gala, a u II. st. pr. Kr. područje se snažnije romaniziralo (Gallia Cisalpina). Rimsko ime Emilija pokrajina je dobila po konzulu Marku Emiliju Lepidu. Godine 550. na dijelu toga područja bila je uspostavljena bizantska vlast (Egzarhat Romania), a 568. osvojili su je Langobardi. Propašću bizantske vlasti 751. područje je došlo pod franačku vlast, a od 1278. pod vlast Papinske Države. Postupno je tu nastalo više državica (Parma, Piacenza, Modena, Reggio, Bologna), koje su priznavale suverenu vlast različitih gospodara. Nakon francuske okupacije 1796. pripala je Cispadanskoj Republici, odnosno 1797. Cisalpinskoj Republici, 1802. Talijanskoj Republici, a 1808. Talijanskomu Kraljevstvu. Odlukama Bečkoga kongresa 1815. najveći dio pokrajine bio je vraćen Papinskoj Državi, osim Modene, Reggia, Parme i Piacenze, koje su bile vraćene pod habsburšku vlast. Plebiscitom stanovništvo pokrajine izjasnilo se 1860. za ujedinjenje u talijansku državu, a 1861. postala je dijelom ujedinjene Italije.
