Filipović, Rasim, hrvatski književnik bošnjačkog podrijetla (Rastoka kraj Ključa, BiH 18. V. 1909 – Zagreb, 9. V. 1983). Radio kao službenik u Sarajevu, bio tajnik sarajevskoga kazališta i urednik u Sarajevskom dnevniku. Nakon preseljenja u Zagreb 1946. radio u Ministarstvu prosvjete, na radiju i u Izdavačkom poduzeću »Zora«. Afirmirao se kao dramski pisac 1930-ih i 1940-ih. Radnja njegovih žanrovski sinkretičkih (pučkih) drama zbiva se uglavnom u međuratnoj muslimanskoj Bosni, tretira sudbinu malih ljudi pogođenih ratom, zelenaštvom i pečalbom. Uspjelije su mu drame Zasjede (1950), Pauk (1950), Za kruhom (1950) i Zvono (1965). U Zagrebu je objavio pet romana te stekao ugled i proznoga pisca. U socijalnom romanu Ničija (1964) tematizira predratnu sarajevsku periferiju u ozračju nadolazećega fašizma i rata. Nakon autobiografskoga romana Do viđenja smrti (1964), Glumica (1969) donekle odudara od standardnog tipa onodobnoga romana o antifašističkoj borbi. U romanima Odabranik (1976) i Krijumčari (objavljivan u dijelovima u Forumu, 1974., 1977., 1979., 1990. i Republici, 1976., 1980) fabula se temelji na građi iz života turske Bosne (Livno), odn. Hercegovine (Počitelj) tijekom XVIII. st., a središnji je problem vlast, čime se pridružio piscima poput I. Aralice i J. Kušana te pridonio ponovnom oživljavanju hrvatskoga povijesnog romana.
