Franck [fʀᾶ:k], César, francuski skladatelj, orguljaš i pedagog belgijskoga podrijetla (Liège, 10. XII. 1822 – Pariz, 8. XI. 1890). Sklonost prema glazbi usađena mu je u roditeljskoj kući. Prvu je poduku iz glasovira primio u rodnome gradu (gdje je već u dobi od 12 god. osvojio prvu nagradu, na turnejama je izvodio prve vlastite skladbe), potom je učio glasovir, orgulje i skladanje u Parizu. Koncertirao je u Belgiji i Francuskoj, podučavao, svirao orgulje u crkvi sv. Klotilde u Parizu, 1871. sudjelovao u osnutku Société Nationale de Musique (Nacionalno glazbeno društvo), a 1872. imenovan je nastavnikom i ravnateljem orguljske škole pri pariškom Konzervatoriju, koju je i sam pohađao. Za područje vokalne glazbe skladao je 3 opere i reprezentativnu crkvenu glazbu (misa, ofertoriji, moteti) u duhu F. Mendelssohna, F. Liszta, H. Berlioza i Ch. Gounoda te niz popijevki. Simfonijsko stvaralaštvo zaokupljalo ga je od najranije dobi: u simfonijskim poemama očituje izričaj blizak Lisztu; izrazit su primjer glasovirske koncertantne orkestralne glazbe Simfonijske varijacije, a najpoznatija mu je Simfonija u d-molu (1890), koja slijedi bogatu romantičku izražajnost francuske glazbe toga doba. Među glasovirskim i komornim djelima, uz klavirska trija, kvintet i dr., ističu se Gudački kvartet u D-duru (1889) te Sonata za violinu i glasovir u A-duru (1886), posvećena belgijskom violinistu Eugèneu Ysayeu. U tim djelima očituje se Franckovo maštovito tretiranje forme, polifonsko vođenje dionica te slobodan slijed harmonija, koji će doći do izražaja i u zahtjevnim skladbama za orgulje ili u jednostavnima za harmonij. Kao pedagog smatrao se izvanrednim improvizatorom i izvoditeljem Bachovih djela. Među njegovim najznamenitijim učenicima istaknuti su francuski skladatelji V. d’Indy (ujedno i njegov prvi biograf) i E. Chausson.
